Religioznost nije problem

Vrijeme je za priznanje: ja sam katolički kršćanin. I to sam rado. Moja vjera daje mi snagu. I dobar osjećaj da sam više od puke ćudi prirode, više od pukog biološkog slučaja koji je došao iz ničega i koji će se opet u ničemu izgubiti. Ja sam slika i prilika Boga, kojeg židovi nazivaju Jahve, a muslimani Alah.

Tako to stoji u Knjizi Postanka, koja je sveta židovima i kršćanima. I zato ja, baš kao i svi drugi ljudi, imam dostojanstvo. Dostojanstvo koje je nepovredivo. Pažnja i zaštita tog dostojanstva je obveza državne sile. To nije slučajno, to baš zato i stoji već u prvoj rečenici članka 1. Njemačkog ustava.

Država štiti moju vjeru

Kome takav oslonac u vjeri ne treba, molim lijepo. Slobodna zapadna društva nikoga ne prisiljavaju da vjeruje u nešto određeno ili da uopće vjeruje. Pa čak i ako je njemačkoj državi potpuno svejedno koje sam ja vjere, ona je ipak na strani svih vjernika: država jamči "nesmetano prakticiranje religije". I to stoji na samom početku Ustava. Iz tog razloga ja, na primjer, ne moram prihvatiti da se na božićnoj misi na oltar katedrale u Kölnu popne jedna razgolićena mlada žena i počne vikati "I am God" (engl.: ja sam Bog). Već se mogu radovati tome da je ona pred sudom osuđena na plaćanje masne novčane kazne.

Sve je to nasljeđe epohe koju povjesničari nazivaju "prosvjetiteljstvo". Pojednostavljeno govoreći radi se o "poslovnom odnosu" koji počiva na uzajamnosti: ja imam slobodu vjerovati u što želim, zauzvrat prihvaćam slobodu drugih da o tomu kažu što žele. Ili još kraće: moje pravo na toleranciju prema onima koji vjeruju u nešto drugo. Samo, osobno vrijeđati me nitko ne smije. A kuće božje, bez obzira radilo se o crkvama, sinagogama, džamijama ili budističkim hramovima, su zaštićene prostorije. Već oko 300 godina Europa i Sjeverna Amerika imaju odlična iskustva s tim načelom.Ali neke druge stvari moram prihvatiti. Pa čak i onda kad me to jako ljuti. Kad se blati stvari koje su mi važne, pa čak i svete.

Kad se, na primjer, neukusno šali na račun Isusa. Ili kad se objavi fotomontažu pape na kojoj poglavar Rimokatoličke crkve na svojoj odjeći ima mrlju od urina, s popratnim tekstom: "Pronađeno propusno mjesto u Vatikanu". Nijedan kabaretist ili karikaturist nekog satiričkog magazina zbog toga u Njemačkoj nije završio u zatvoru. Zato što takve provokacije spadaju pod slobodu govora, umjetnosti i medija.

Ja se s njima kao pobožni kršćanin ne moram baviti. Ne moram ići na kabaretističke večeri, a ako i odem na njih mogu ih napustiti prije kraja predstave. Ne moram čitati takve magazine, a niti ih moram kupovati. Kao obrazovani kršćanin tješim se s jednim Goetheovim citatom: "Ljudi ničim toliko jasno ne pokazuju svoj karakter kao time što im je smiješno."

Nema reduciranja tolerancije

"Prosvijećeni Zapad" ne može i ne smije pritom raditi ustupke i reducirati toleranciju. Tko ovdje želi živjeti, taj mora poštivati ta pravila. Nije to nikakav pretjeran zahtjev, iako to konzervativnim kršćanima ponekad može tako izgledati, baš kao i radikalnim muslimanima. Tko koristi silu kako bi ostvario religiozne ciljeve ili "maknuo" protivnike vlastite vjere, u godini 2015. ionako napušta svaku civilizacijsku domenu. To tako ne vide samo gotovo svi kršćani Europe, već i više od 90% muslimana koji žive ovdje. Oni koji su već odavno shvatili da pravila koja vrijede u mnogim islamskim zemljama, nemogućim čine otvoreno prakticiranje njihove vjere u Europi. Oni koji baš zato cijene europsku toleranciju.

Ono što podjednako vrijeđa vjernike muslimane i mene je kada brutalna djela nekolicine radikalnih luđaka diskreditiraju cijelu jednu religiju i religioznost. Kada se u danima poput ovih tvrdi da je svijet bez vjere u Boga bolji svijet. Zato što, kako se tvrdi, religioznost ionako uvijek skreće u radikalnost. Ne! Protiv toga se ograđujem! Moja vjera mi je nešto jako vrijedno i neću dozvoliti da mi ju netko oduzme. Moj muslimanski susjed, uzgred, istog je mišljenja kao i ja.