Reciklirana sjećanja protiv otpada današnjice

Jučerašnja obljetnica smrti Franje Tuđmana, jubilarna 10. po redu, još jednom je, razmjerno autoritativnoj veličini koju je posjedovao za života, ujedinila sve navodno razjedinjene članove stranke koju je prvi predsjednik osnovao.

Rodna kuća bila je poprište uobičajenih polaganja vijenaca, paljenja svijeća i govora hvale u kojima se isticala veličina ne samo osobe, nego poglavito ideje koju je Tuđman imao i ostvario.

No, kako to već biva, ono što se nije spominjalo je druga strana novčića, ili je bolje reći mnogih novčića koji su pod patronatom i idejama utemeljitelja stranke na vlasti, netragom nestali iz Lijepe naše koju je on toliko volio, a čiju ljubav danas baštine njegovi nasljednici.

Priznajemo, ružno bi bilo na obljetnicu smrti spominjati crne činjenice, a još manje one sive, ekonomske. Ali zanimljivo je primijetiti da se smrt prvog hrvatskog predsjednika poklapa s Međunarodnim danom ljudskih prava. Koliko u toj slučajnosti ima simbolike ostavljamo na prosudbu svima koji, s ove ili one ideološke ili neke druge strane, danas promatraju i žive u Tuđmanovoj ostavštini.

Prikladno je i u zagrebačkoj katedrali, tom nepokolebanom 'centru hrvatstva', održana misa zadušnica u režiji zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića. Uz članove obitelji, misi je nazočila i 'stara garda' HDZ-a na čelu s Lukom Bebićem, njegova ne baš omiljena šefica, a čudom se u javnosti odlučio pokazati i njen bivši šef Ivo Sanader. Na ulazu je, prikladno i nadasve ukusno po svim kršćanskim standardima, bio i predizborni plakat iz davnih godina slave i to isti onakav kakvim se običava podsjećati na razne godišnjice 'uljepšavanjem' kipova i fasada, uz pozdrave od 'osnivača iz 1989.' i slične.

Iskrenje nije trebalo dugo čekati jer su među brojnim 'istinskim' Tuđmanovim štovateljima bili i oni kojima se garnitura HDZ-a ne sviđa pa je tako u medijima pisano da se iz onih pozadinskih klupa, jer prednje su kako je to već običaj zauzeli oni jednakiji među jednakima, moglo čuti pitanja tipa 'Kako vas nije sram doći u crkvu?'. Mora da se netko prisjetio koja su sve imena prisutnih svojevremeno bila zapisana u danas, uz famozne topničke dnevnike', najomraženijim dokumentima s ovih područja, zlokobnim 'crvenim knjižicama' koje su bile jamstvo negdašnjeg, ali čini se i današnjeg političkog i društvenog uspjeha.

Jedan od onih koji takve, ali i mnogo gore činjenice uporno odbija vidjeti je i glavni hrvatski dušebrižnik, nadbiskup Bozanić. U propovijedi se Bozanić osvrnuo na Tuđmana i njegovu ostavštinu

"Franjo Tuđman je imao raznih strana koje povjeravamo Bogu, ali sigurno su ostale one o nedvojbenoj žrtvi, istini i odricanju za slobodu drugih", rekao je Bozanić savršeno ocrtavajući visoke crkvene norme u kojima se na one crne i sive stvari zaboravlja jer će to već, eventualno, u neko nepoznato doba, negdje tamo iza vrata sv. Petra, ocijeniti Onaj koji je za to najbolje osposobljen.

Zaista, zašto bi se mi, mali ljudi u vječitoj sjeni vječnog suca, zamarali svim onim ružnim stvarima kada možemo opet i iznova reciklirati one rijetke svijetle trenutke kako bi ih, i nakon tih dugih desetak godina, sačuvali od navale patine zdravog razuma?

Naravno da to nema smisla. Pa to je hereza najgore vrste, ili kako je Bozanić, u svom stilu uvijek slikovito i neodređeno rekao, "iskrivljavanje prošlosti po direktivi raznih silnika". Pognimo glave i posipajmo se pepelom uništenih poduzeća i života jer popustili smo iskušenjima koja su pred nas postavile sile zdravog razuma i humanosti.

Bilo je naravno i spomena "onih koji se trude u mlade usaditi klicu iz vremena komunizma", a u ovo doba aktualnih zaraza i gripa, klice su najgora pošast. Zato ih se vjerojatno toliko i okupilo upravo u prvim redovima katedrale, kako bi ih dušebrižnik još jednom oprao od grijeha pred svekolikim rodom i narodom. Jer virusi koji mutiraju, pa iz zlog socijalističkog prijeđu u pretvorbeni kapitalistički oblik treba se čuvati, to svi dobro znaju, a ponajbolje, zna se, upravo oni sami.

I tako se, u sjećanjima uvijek bijelim, poput svečane uniforme, završio još jedan hvalospjev uspješnom junaku svih Hrvata, antifašističkom generalu koji je ugledao svjetlo i svome narodu donio nadu u bolje, slobodno sutra koje danas prolazi pored kreveta svih koji nastavljaju sanjati veličine, a bude se na istom ekonomskom dnu onih koji kraj njih već godinama urlaju da otvore oči.

I za kraj nam ostaje prekrasna ironija koja se odigrala ispred katedrale. Vođi koji je na povoljnom vjetru odjedrio noseći sa sobom ne samo svoje nego i svačije bolje sutra, neki je drski znatiželjnik na putu do limuzine predložio: "'Ajde Ivo, odgovri Mesiću", na što se čuo odgovor "Ha, jesi čuo!".

A čuli su, naravno, svi pa i oni koji se trude praviti gluhi...