Recenzija filma Brzi i žestoki 7

Ako bismo govorili baš o akcijskim filmovima koji u kina dolaze posljednjih godina, onda bismo opet prije razgovarali o silnim razočarenjima ili lošim smjesama žanrova nego li što bismo se, škiljeći u smijehu, prisjećali niza dobrih finti. Čini mi se, za dobar je akcijski film pored upečatljive glavne face, ispeglanog ritma i dinamike također potreban upravo niz dobrih „skečeva" i „gegova" na granici s humorom, ali koji nam zbog uspješno procesuirane rule of cool metode zapravo podiže adrenalin i dobro zabavlja.

Obnovljeni F&F serijal načelno je krenuo u tom smjeru, a petica, šestica i sada Furious Seven sasvim poštuju „pravila žanra" akcijskog i heist filma u svom autentičnom konceptualnom stapanju s kostimiranim herojima ili task force naslovima. Scenaristi koji rade na kvalitetnom rebootu također su naučili kako ljudski prosjek pogađati s njima gotovo najvažnijim stvarima u životu, pa tako prvi put nakon Lethal Weapon serijala imamo kontinuirano tematsko prožimanje idejom obitelji koje, kao i kod Riggsa i Murtaugha, daje djelu opipljivu supstancijalnu težinu.

Iz tih i drugih bliskih razloga, Furious Seven na neki se način i ne bi trebao gledati zasebno. Svakako, bilo tko ga može pogledati i brzo pohvatati konce jer si film daje vremena započeti svoju priču, a to znači da u uvodu nenametljivo sažima prethodne događaje i potom kreće u novu „avanturu", ali prijeko potrebna povezivost s likovima bitno ovisi o gledateljevom razumijevanju prethodnih stvarnih i fikcionalnih događaja s glumcima i likovima. Kontra onoga što se najčešće traži od analitičkog gledatelja, naime da djelo prvo gledao kao zasebno, a onda u širem kontekstu, ovdje to nema puno smisla jer je film naprosto, da se tako izrazim, napravljen za „svoje" ljude, pri čemu ovdje mislim jednako na ekipu koja je na filmu radila i glumila, kao i na publiku koja ga prati.

Stoga, prije gledanja Furious Seven poželjno bi bilo odgledati barem šesticu, ako već ne i peticu, no najšire rečeno to ne sprječava film da bude ugodno iskustvo. Jedan od razloga za to su sami glumci, beskrajno prirodni u koži likova s konfliktima i htijenjima, u kojima se lako može uočiti preklapanje „obiteljskog" između stvarnosti i fikcije. Dobri odnosi i kemija iza pozornice prelijevaju se na film na najbolji način, pa tako i oni koji prethodno ništa nisu gledali brzo će simpatizirati s nositeljima - Hobbsom (Dwayne Johnson), Domom (Vin Diesel), Letty (Michelle Rodriguez) i Brianom (Paul Walker).

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu