Recenzija filma Amanet

Amanet, debitantski film redatelja i producenta Nemanje Ćipranića, dosta je rijetka pojava u srpskoj kinematografiji. Snimljen sa, za srpske uslove, nezanemarljivim budžetom od 300.000 eura, sakupljenim iz sponzorskih i osobnih sredstava, ovo je rijedak primjer u potpunosti nezavisnog filma - značajnog studijskog sistema u Srbiji, kao i u većini Europe, nema, a državni filmski centar nije osigurao niti centa, čak ni u postprodukciji, pa je pravo čudo da je Amanet završen.

Opet, Amanet nije primjer amaterskog ili kino-klubaškog filma (ako toga još ima), nego je u pitanju jedan visokoprofesionalan i ispoliran film čiji autori odaju utisak nastudiranih, filmske teorije načitanih i dobrih filmova nagledanih mladih ljudi.

Dalje, Amanet se u redovnoj kinodistribuciji u Srbiji pojavljuje u jednom nadasve zanimljivom trenutku, uporedo s Panamom Pavla Vučkovića (koja dolazi sa zvučne festivalske turneje - premijera u Cannesu, uvrštenje u službenu konkurenciju Sarajeva) i pulskim pobjednikom u oštroj međunarodnoj konkurenciji Pored mene Stevana Filipovića, pa se u srpskim medijima i na internetu povela diskusija o tzv. repertoarskom filmu, što god on predstavljao.

U pitanju su tri doista različita filma (usporedba s Panamom je tu za nijansu umjesnija) kojima je jedna zajednička stvar da srbijanska publika za njih pokazuje veliki interes. Opet, nisam uvjeren da neki film na današnjem Balkanu može preživjeti samo od kinoulaznica, ali svaki pokušaj u tom smjeru treba podržati kao hrabar. Amanet, međutim, ima i još nešto čime se može pohvaliti: plasman na prestižni festival u Montrealu, što će mu svakako otvoriti još neka globalna vrata.

Cijelu recenziju pročitajte na portalu FAK.hr