Razgovor u povodu – Dimitrije Popović

Dimitrije Popović, suvremeni likovni umjetnik europske reputacije, akademski slikar, ovih je dana predstavio svoju novu knjigu, LABIRINTI SJEĆANJA, u nakladi Literisa.

Nedavno ste objavili kod nakladnika Literisa knjigu LABIRINTI SJEĆANJA. Riječ je o sjećanjima na mnoge značajne umjetnike s juga Europe. Što je ključna karakteristika ove knjige?

Knjiga je nastala, ako tako mogu reći, kao skupni portret, četiri zanimljive osobe , značajne kreativne personalnosti, dakle osobe koje sam poznavao, s kojima sam surađivao i s kojima sam imao prijateljski odnos. Knjiga je koncipirana na način da se žanrovski isprepliće faktografija s esejistikom. U njoj, knjizi, se projiciraju one opservacije i misli koje su inicirala njihova djela, tako da se fenomen  labirinta nameće po sebi, jer umjetnost jest svojevrsni labirint u kojemu se prožimaju razni fenomeni čovjekove duhovne i fizičke egzistencije. Zato su sjećanja na susrete s ljudima o kojima pišem na svoj način i ogledalo  mojih projekcija odnosno razmišljanja o stvaralaštvu kao složenoj slici ljudskog bića. Jer osnovni problem je uvijek isti a to je čovjekov odnos prema smrti. Njegovo, čovjekovo, u osnovi tragično osjećanje života.

Ističu se mnoga imena, počnimo s Danilom Kišom. Što Vas je međusobno povezivalo?

Danila Kiša sam poznavao prvo kroz njegovu literaturu. Kažem namjerno poznavao jer literatura otkriva one najzanimljivije nijanse o nekom autoru, ističe njegov karakterni portret na način kakav je nemoguće dobiti u takozvanom profanom, svakodnevnom životu ili banalnim situacijama. Kad sam Kiša osobno upoznao onda se moja slika o njemu  obogatila. Viđali smo se i razgovarali na Cetinju, u Zagrebu, Beogradu ili Parizu. Zato je ono što sam malo prije rekao, ono miješanje žanrova važno, jer iz neke obične, naoko beznačajne situacije, stvori se poticaj za nešto što prelazi u sferu literarnog. Takav je, između ostalog, i primjer s cvijećem kao važnim motivom u Kišovoj literaturi. Također je poznato da je Kiš stavljao znak jednakosti između života i literature.

Miodrag Dado Đurić, još jedan poznanik iz Pariza.

Dada sam upoznao na Cetinju davne 1971. kad je nakon puno godina posjetio svoj rodni grad.  Njegova i moja obitelj su bile u prijateljskim odnosima. Kad sam kao mlad slikar posjetio Pariz 1972. godine , Dado me upoznao  s jednim važnim galeristom koji je volio nadrealističku umjetnost.  Tako je počelo moje prvo izlaganje u pariškoj galeriji Alexander Braumuller. Dado je također zanimljiva osobnost i njegovo slikarstvo obogaćuje onu vrstu suvremene umjetnosti koju odlikuje nadrealistička  koncepcija slike. Za vrijeme mojih čestih boravaka u Parizu tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća vodili smo zanimljive razgovore o umjetnosti i umjetnicima.

Vrlo istaknuto mjesto zauzima romanopisac Ranko Marinković.

S Rankom Marinkovićem sam surađivao na likovno grafičkoj mapi Traktat o ruci u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Mladost. To je bilo 1987 godine. Marinković je bio izuzetna ličnost. Duhovit , cinik, ironičan ali  na način kako to umije i može samo stvaratelj njegovoga ranga. Tema ruku je veoma važna i s likovnog aspekta. Njena formalna zanimljivost kao anatomskog sklopa i simboličko značenje koje joj se pridaje  uvijek je inspirativno  za likovnu umjetnost i za literaturu.  Poglavlje o Ranku Marinkoviću u ovoj knjizi naslovio sam Ruke i rukavice. Zapisao sam i neke veoma zanimljive opservacije autora Glorije iz naših razgovora  koje smo znali voditi kod popularnog ,, Drageca,, devedesetih godina najpopularnijeg restorana odnosno kluba kulturnih djelatnika u Zagrebu, Taj je restoran imao jedan zgodan separe  gdje je Marinković često igrao šah. Kako sam u to vrijeme surađivao s Hrvatskim narodnim kazalištem često bih svraćao kod Drageca.

U Vašim se sjećanjima ističe i Cioran, opet u Parizu.

Emil Cioran, francuski filozof rumunjskog podrijetla  kao što se smatra "najveći je filozof ništavila XX stoljeća". Njegova čuvena knjiga "Kratak pregled raspadanja" bilo mi je posebno omiljeno štivo u studentskim danima. Njegove mračne teorije i filozofski stavovi o besmislu života i samoubojstvu kao jedinom ispravnom i moralnom činu proslavili su ovog kontroverznog mislioca. Imao sam tu čast da me 1989. primi u njegovoj čuvenoj mansardi u Parizu. Do susreta je došlo kad mu je moja prijateljica , publicistica Branka Bogavac Le Cont pokazala moju knjigu ciklusa "Judita". Filozof se zainteresirao za moj rad. Zanimljivo je da u literaturi, glazbi ili slikarstvu imamo gotovo iste omiljene autore.

Možemo li ipak na prvu , jedinstvenu poziciju izdvojiti određeno ime i njegov utjecaj?

Svakako Cioran.  Zato što je bio najinspirativniji i najkompleksniji u svojoj zanimljivoj i provokativnoj filozofiji. Uz to njegovi tekstovi su briljantno pisani, gotovo poetskim tonom koji njegovom pesimizmu daju  posebnu zavodljivost. Cioran piše gotovo aforističkim formama .  Smatra se jednim od najvećih stilista francuskog jezika.

Knjiga sjećanje jest i Vaš osobni dnevnik.

Na stanovit način  se i tako može gledati na knjigu. Jer koliko god govorim o ova  četiri autora posredno izražavam svoj sud i svoje mišljenje. Konačno knjiga je i sastavljena od niza događaja, susreta i razgovora te se stoga može tretirati kao neka vrsta intimnog dnevnika.

Vas osobno zanima filozofija,religija,estetika, metafizika,stvarnost i imaginacija.

Upravo tako. Sve se to provlači u raznim oblicima pripovijedanja. Kroz dijalog, refleksiju , navođenjem originalnih fragmenata književnosti , filozofije ili citata svete Tereza iz Avile kojom je Cioran bio zadivljen. Kao što znate s mojih izložbi bavio sam se puno puta ovom španjolskom sveticom.

U LABIRINTIMA SJEĆANJA jasno se iznose pogledi na umjetnost, religiju, znanost ali imnoge druge teme?

Sve je prožeto umjetnošću.  Umjetnost proizilazi iz života a kod sva četiri autora životno iskustvo je imalo velikog udjela posredno ili izravno na formiranje njihovog stvaralačkog izraza.

Kada ste ove zapise počeli pisati i kada je knjiga dovršena?

Tekstovi su nastajali unazad desetak godina. U manjoj formi tekst o Danilu Kišu bio je objavljen u Art podgoričkih Vijesti 2018 godine. Tekst o Marinkoviću nastao je prije par godina povodom stogodišnjice njegovog rođenja. Tekst o Cioranu i Dadu Đuriću također prije par godina. Te je tekstove unazad dvije godine Velimitr Visković objavljivao u časopisu Književna republika. Potom je predložio da se objedine u jednu knjigu.  Razmišljao sam kako da ih objedinim naslovom knjige. Odlučio sa da knjigu naslovim "Labirinti sjećanja", što ona u svojoj suštini i jest.

Što Vam je u planu, izdavačkom?

Ovih dana izlazi iz tiska moja do sada najkompleksnija monografija. Promocija će biti na proljeće. Što se tiče pisanja radit ću na sređivanju nekis starih zapisa koji mogu postati kratke priče.

U slikarskom?

Radim na radovima ciklusa "Mit mode".