Razgovor s Josipom Botterijem

Akademski slikar, redoviti profesor na splitskoj ALU, autor iznimnog i vrlo osobenog ciklusa, Josip Botteri Dini (1943.), izlagao je na brojnim samostalnim izložbama diljem domovine i svijeta, jedan je od najznačajnijih umjetnika suvremene hrvatske likovne umjetnosti.

Split i splitski likovni krug ,gospodine Botteri zauzimaju posebno mjesto u našoj povijesti i povijesti umjetnosti.

Split je hrvatski, mediteranski i europski grad. Ima sličnih gradova na svijetu, većih i bogatijih umjetničkim blagom, ali vjerujem kako Split ima svoje posebnosti, koje su snažne u kulturnom, posebno likovnom i povijesno umjetničkom i urbanističkom pogledu.

Split, od svih starih hrvatskih gradova, resi ponajprije jasno antičko porijeklo, koje se na prvi pogled uočava. Dioklecijanova palača, kao njegovo središte, epicentar njegovog urbanizma i nadahnuće svim njegovim graditeljima koji će kroz povijest graditi, ponekad i razgrađivati tu velebnu građevinu, koju nitko nije uspio bitno osakatiti.

I danas ona imponira svojim volumenom i razvedenošću svojih pročelja, geometrijom, koja u svim oblicima govori, latinskom logikom i mjerama, dopuštajući graditelju da se inventivno izrazi na na trima svečanim ulazima, pa na centralnom trgu, nazvanom Peristil a da o mauzoleju carevom i Jupiterovom hramu ne govorim ja,već da tumačenja i interpretacije tih čuda rimske umjetnosti prepustim povijesničarima umjetnosti, poput Ljube Karamana, Krune Prijatelja, Tonka Maroevića ili Joška Belamarića.

Krenemo li Splitom u šetnji sjenovitih uličica i dignemo li pogled na gore, na svakom koraku zapažati ćemo nove kadrove. Naša će se vizualna memorija puniti prizorima portala, prozora, lukova. Uočavati ćemo i spolije, koje su uzidane da bi ih se vidjelo kao likovnu senzaciju.

Upravo taj izraz likovna senzacija dominira gradom Splitom. Sve palače, crkvice, kapele i crkve koje su se stisle u Dioklecijanovim zidinama i u gradu koji je rastao oko palače, kojeg su u 16.st. zbog osmanlijske ugroze opasale mletačke zidine, riznice su likovnih djela. Likovna baština Splita proteže se i po starim, okolnim težačkim predjelima Varoša, Dobroga, Manuša i Lučca, koji čine cjelinu sa starom gradskom jezgrom.

Naglasio sam uvodno samo ovaj neizostavni okvir grada, kako bi se moglo govoriti o bogatoj likovnoj kulturi grada, kojoj su kasnije, kroz povijest i sve do danas, daroviti pojedini umjetnici doprinosili svojim djelima.

Split je grad mnogih neznanih kipara i slikara koji ga obogatiše a ne ostavivši zapisana imena, poput autora oltarnih pregrada Sv. Martina ili crkvice Sv. Teodora ili drvenog oslikanog raspela i niza Bogorodičinih slika na drvu iz 13. Stoljeća.

Srećom znamo da je u tom stoljeću, čak znamo i godinu, 1214. kada je kipar i slikar Andrija Buvina istesao svoja nadasve poznata vrata kojima ni u svijetu nema sličnih, a kamo li sačuvanih u cjelini.

U Splitu su i djela Blaža Jurja Trogiranina, Dujma Vuškovića, slikara fra Butka i fra Bone Razmilovića.

Split je grad Jurja Dalmatinca. Njegovim djelima diči se splitska Prvostolnica, kao i neke od najljepših splitskih plemićkih palača.

Juraj Petrović, izvanredni kipar, autor raspela, također u Prvostolnici, Matej Pančun i drugi.

Iz takve likovne baštine logično se i dogodio i razvoj i bujanje novije likovne umjetnosti, krajem 19. i kroz 20. stoljeće i traje do danas.

Ivan Rendić, Branislav Dešković, Ivan Meštrović, velika su i najveća imena hrvatske kiparske umjetnosti, a ponikla su iz splitskog likovnog kruga a slava njihova prelila se svijetom.

Meštrović je Splitu darovao svoja brojna djela i tako, u svojoj grandioznoj palači i crkvi Sv. Križa na Mejama, ostavio budućim kiparima najbolju školu u kojoj mogu studirati „ koji imaju oči da vide".

Uz spomenute umjetnike možemo nizati brojna imena, ali ćemo spomenuti one koji se čine neizostavnim, kipar Andrija Krstulović,inače suradnik i izvođač brojnih Meštrovićevih djela, kipar Ivan Mirković, Ivan Radmilović i brojni mlađi.

Slijede slikari: Emanuel Vidović, Čiko Bonači, Vinko Draganja,pa niz slikara. Jozo Botteri,Milan Tolić, Antun Zupa, Joko Knežević, Ignjat Job,Juraj Plančić, Ante Kaštelančić, Ljubo ivančić,Jakov Pavić, Mile Skračić, Jakov Budeša,zatim Jerolim Miše,Ivo Tartaglia, Rudolf Bunk, Cata Dujđin Ribar, Aleksandar Madžor,Maxim Krstulović, Zlatan Dumanić,Tonka Petrić...

Danas u Splitu djeluju :Galerija umjetnina,Škola likovnih umjetnosti i Akademija likovnih umjetnosti i Hrvatsko društvo likovnih umjetnika.

Split nije posustao i nije presahla zlatna nit likovnosti

Na žalost, uobičajeno je ne spominjati suvremenike kada se govori o umjetnosti u prošlom vremenu, pa se moje kolege neće ljutiti jer nisam nikoga niti klasificirao niti izostavio. Prepuštam nas budućim povijesnim osvrtima.

Ipak se od slikara posebno ističe Emanuel Vidović kada govorimo o prošlosti

Veliki utjecaj na sve slikare, vršio je svojom radinošću i osobnim umjetrničkim stavom i dosezima svoje umjetnosti, Emanuel Vidović. Bio je i likovni pedagog, pa je izravno i prenio na neke, svoja likovna iskustva. Njegovo djelo stoji u hrvatskoj umjetnosti kao posebno. Vidović je često definiran kao slikar atmosfere i slikar krepuskularnih stanja u pejzažu. On je slikar grada, poput Dantea, koji je definiran kao pjesnik grada.

Ima Vidović i u sadržajima nekih slika danteovskih nadahnuća i prijelaza preko rijeke Stiks. On je maran crtač. Bez crteža nikada ništa nije naslikao a njegov je crtež živa igra slobodne linije u vibracijama koje podsjećaju na nehajni, a zapravo oslobođeni rembrandtovski crtež.

Vidovićev utjecaj je jak

Možda je takav Vidović utjecao na slikara i grafičara A.Zupu,koji je pak vrlo određeni crtač jasnih i konstruktivnih crteža,slika i grafika. Boja, kojom je stvarao svoja djela, bila je blaga i suptilna,rekli bi tankoćutna,suzdržana. Njegove ilustracije Proustovih djela ostaju kao most između Hrvatske i svijeta u tom davnom likovnom trenutku.

To je nježan koloristički hod kroz svevremensku otmjenost i iščrznuće vremena.

Istaknimo iz toga vremena umjetnike koji su djelovali u Splitu

Jozo Botteri-bio je slikar noći. Njegove oči bile su otvorene dok su drugi spavali. Somnabulistički na rubu nadrealnoga, slikao je suzdržan u boji manirom realizma, ostvario je svoje nužne slike, vizije, ne upadajući u vlastitu maniru. Kada kažem nužne, mislim na slike koje je morao naslikati,jer su bile duboko doživljene.

Milan Tolić je slikar realističkog pristupa s elementima ekspresije i slobodnog poteza kista. I on, kao i Jozo Botteri slikali su direktno u krajoliku.

Ignjat Job, oslobođene slikarske geste, ekspresionist, palete novotvorenih boja,slika dalmatinski krajolik i figuralne kompozicije ribara i bakanala u prirodi. Njegovi su portreti sugestivni i slikarski moćni ,nezaboravni, ističe se slika Procesija na Braču.

Iznimno mjesto zauzima Plančić

Juraj Plančić nakon zagrebačke Akademije živi i slika u Parizu u vlastitom načinu ulja na platnu, često slika pariške ulice i trgove, Seinu, ženske aktove, mrtve prirode, procesije i drugo. Njegova koloristička paleta evocira stare majstore, a crtež koji vibrira u prvom planu daje slici razigranost muzikalitet i povezuje ovo slikarstvo sa slikarstvom postimpresionizma, a ujedno ga svrstava pod pojam Ecole de Paris.

Spomenimo i novije slikare

Ante Kaštelančić, ekspresivni kolorist, Ljubo Ivančić virtuozni crtač i slikar zatamnjenih slika, figurativac, slikaraktova i portreta, mrtvih priroda i krajolika, uboji suzdržan. Ovo slikarstvo prožeto je tragikom. Ivančić sublimira geometriju, svjetlo, tamu, oblike tijela, naznake volumena u svoj vlastiti izraz-težeći metafizičkom slikarstvu.

Jakov Pavić uz Ivančića kao da je duhovni sin Emanuela Vidovića. Za Pavića. Kao i za Skračića, Kezića i Budešu mogu navesti zajednički naslov TENEBRAE FACTAE SUNT.