Prerani odlazak ‘zlatne ljevice’

Dvadeset osam godina nakon posljednjeg okršaja u ringu, Mate Parlov,  pulski Imoćanin gromovite ljevice, izgubio je najtežu bitku u svom životu. Jedan od najvećih hrvatskih sportaša preminuo je u utorak navečer u Puli nakon što je izgubio petomjesečnu borbu s rakom pluća.

Mate Parlov je u ringovima diljem svijeta jednog za drugim obarao sve najveće suparnike u vremenu u kojem je harao europskom i svjetskom boksačkom scenom - od 1967. do 1978. godine. Legendarni mađarski boksač i trostruki olimpijski pobjednik Laszlo Pappa već u 19-godišnjem Mati prepoznao je boksača koji ima potencijal da postane veliki šampion.

“Ja sam priznavao samo prvo mjesto, zlatne medalje. Izgubiti u finalu za mene je bilo jednako kao da sam 147.”

Mate Parlov 

Neponovljivu seriju uspjeha započeo je 1971. godine na Europskom prvenstvu u Madridu, gdje je osvojio zlatnu medalju u poluteškoj kategoriji. Do  1978 . godine osvojio je skoro svako natjecanje na kojem se pojavio. Bio je dva puta europski prvak, jednom svjetski u amaterskom i profesionalnom boksu, ali i olimpijski pobjednik  u Münchenu 1972. U desetogodišnjoj amaterskoj karijeri od 295 borbi izgubio je samo 19, a nakon što je 1975. godine prešao u profesionalce pobijedio je 24 puta, od toga 12 nokautom, dva puta je boksao neodlučeno, a triput izgubio. Nokautiravši 1978. godine u Milanu Miguela Angela Cuellea, svog najvećeg protivnika, Mate Parlov postao je prvi hrvatski i jugoslavenski boksač koji je osvojio naslov svjetskog profesionalnog prvaka. Međutim, za njega su amaterski uspjesi uvjek bili ispred profesionalnih.

- Što znači svjetski profesionalni naslov kada danas postoji gomila različitih boksačkih veličina? Pa i ja sam bio samo ‘pola’ prvak, jer je istovremeno WBA verzija imala svog šampiona. Ali kada sam postao amaterski prvak svijeta, mogao sam reći da sam jedini i najbolji - kazao je u intervuu za Jutarnji list nekoliko godina prije smrti.

Boksačku karijeru Mate je završio u Las Vegasu, porazom na bodove u meču za svjetski naslov u lakoteškoj kategoriji prema WBC verziji. Nakon toga okušao se i kao trener jugoslavenske boksačke reprezentacije s kojom je 1984. godine vrlo uspješno nastupio na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Bio mu to zadnji boksački angažman. Potom je okrenuo posve novu stanicu u životu. Povukao se u osamu i živio pomalo boemski  i prilično povučeno u Fažani pokraj Pule. Zasićen slavom, dugi niz godina izbjegavao je publicitet, pompu oko sebe i svog imena, a jedino mjesto gdje ga se moglo vidjeti bio je njegov kafić ‘Mate’ u Puli, gdje je u popodnevnoj smjeni i sam posluživao goste. U trenucima opuštanja volio je citirati svog omiljenog Tina Ujevića, pjesnika čiji su ga stihovi nadahnjivali u traženju životnih poruka. Upravo zbog ljubavi prema poeziji,  davno je dobio nadimak ‘pjesnik u rukavicama’.