« Svijet
objavljeno prije 4 godine i 6 mjeseci
KOMENTAR

Politika po želji sponzora?

Tko plaća kampanju Le Pen i Macrona? Za razliku od SAD-a ili čak Njemačke, u Francuskoj su propisi o financiranju političkih kandidata izuzetno strogi. Naravno, to ne znači da ne postoji mogućnost izigravanja pravila

Tko im plaća kampanje?
Tko im plaća kampanje? (Arhiva)
Više o

Sponzori

,

politika

,

Marine Le Pen

,

Emmanuel Macron

Biti izabran u Sjedinjenim Američkim Državama je skup posao: samo u posljednjoj predsjedničkoj kampanji je Hillary Clinton dala objaviti kako je potrošila milijardu i 200 milijuna dolara, milijarder Donald Trump tvrdi kako je potrošio "samo" 647 milijuna. Kod oboje kandidata je bilo i pojedinaca koji su im dali iznose od preko 20 milijuna dolara - u Francuskoj bi samo takva donacija bila dovoljna za čitavu kampanju.

Jer tamo je određena granica od najviše 16,8 milijuna eura koliko kandidati mogu potrošiti za kampanju u prvom krugu predsjedničkih izbora. Kandidati koji su ušli u drugi krug mogu onda potrošiti još po pet milijuna - dakle granica i za Emmanuela Macrona i Marine Le Pen je ukupno 22,5 milijuna eura. 2012. je tadašnji kandidat (i pobjednik) Nicolas Sarkozy potrošio mnogo više od toga jer je imao i imućne pokrovitelje. Kad je to otkriveno imao je ozbiljnog posla s državnim odvjetništvom i sudom.

Samo građani i to umjerenim iznosima

U Njemačkoj su političke stranke obavezne objaviti imena pokrovitelja i osoba koje su im dale novac. U Francuskoj su propisi mnogo stroži: uopće se ne može dogoditi da postoji samo par bogataša koji bi pomogli nekoga kandidata jer je ukupni iznos koji jedna osoba može dati političkoj stranci 7.500 eura u čitavoj godini. Uoči predsjedničkih izbora netko može kandidata po izboru pomoći s najviše 4.600 eura.

Poduzeća, koncerni i pravne osobe - naravno s izuzetkom političkih stranka i pokreta - uopće ne smiju financirati nekoga kandidata. Jer čak i kada se objavljuju imena tvrtki koje pomažu nekoj stranci, nikad se ne može znati koliko je politika toga kandidata doista neovisna, a koliko izraz "zahvalnosti" za novčanu pomoć.

Zato i njemački politolog sa Sveučilišta u Freiburgu Marcus Obrecht to smatra "razumnim pravilima". Doduše, francuski kandidati tek nakon izbora moraju "polagati račune" francuskoj "Nacionalnoj komisiji za troškove izbora i političko financiranje" (CNCCFP), a njemački politolog nam objašnjava kako se "tek tada dobiva stvarni uvid u prihode i rashode" nekoga kandidata.

Spas je - kredit

Ipak, u Francuskoj su već neki kandidati dali objaviti svoje prihode. Osobito Macron i tako želi neutralizirati sumnje kako novac potječe iz "svijeta velikih financija" i investicijske kuće Rothschild u kojoj je i sam radio. On tvrdi kako je do konca ožujka sakupio ukupno devet milijuna eura novčanih priloga i to od oko 35 tisuća pojedinaca - dakle, svatko je u prosjeku donirao 257 eura. DW se obratio stranci "En Marche" s upitom o najnovijim podacima, ali može se razumjeti da trenutno nemaju vremena za nove analize.

Macron je ovog ožujka objavio da je povrh toga uzeo i osobno kredit od osam milijuna eura, makar nije htio reći u kojoj francuskoj banci. To u Francuskoj nije ništa neobično: "Kandidati mogu posuditi novac, od banaka ili pojedinaca", objašnjava Guillaume Duval, glavni urednik mjesečnika "Alternatives Economiques". "To također može biti i način da se zaobiđu pravila financiranja kampanje", kaže ovaj francuski novinar koji prati gospodarstvo. No ipak, ni tu se ne može raditi "o milijunima": upitna je tek kamata i uvjeti ove kratkoročne pozajmice.

Jer svaki kandidat koji je osvojio više od 5% glasova može računati da će od države Francuske dobiti nazad otprilike polovicu troškova za kampanju. Logično je da će onda kandidati posuditi novac koji će im biti sigurno refundiran i čak je kandidat ljevice Jean-Luc Melenchon uzeo kredit na osam milijuna eura.

"Ruski" novac

Marine Le Pen do sad nije nikome objavila detalje kako plaća svoju predizbornu kampanju. No dok je Macron neovisni kandidat, Le Pen može računati i na novčanu potporu stranke Front National koju je još 1972. osnovao njezin otac. Ali i s članarinama oko 85 tisuća članova stranke se ne može platiti izborna kampanja. Uopće, financiranje ove stranke je uvijek iznova predmet istrage. I trenutno francusko državno odvjetništvo istražuje, je li Le Pen i njezina Nacionalna fronta pokušala zaobići propise o financiranju putem lažnih računa.

Isto tako, makar nije neobično da stranke i kandidati uzimaju kredite, ipak je nepisano pravilo da to barem budu francuske banke. No Le Pen je u ljeto 2016. zatražila od jedne ruske banke kredit od tri milijuna eura, a već 2014. je od jedne ruske privatne banke dobila pozajmicu od 9 milijuna eura. Ništa nije poznato o načinu kako je (i je li) taj novac vraćen. S druge strane, Marine Le Pen dobro poznaje ruskog predsjednika Putina: ovog ožujka ga je posjetila u Kremlju i to je već bio njihov četvrti susret poznat javnosti.

Makar ova desničarska populistica tvrdi kako su sve to tek "ciljani napadi" njezinih političkih protivnika kako bi se ugrozila njezina vjerodostojnost, ona i njezina stranka su već više puta pokazali kako ne oklijevaju "kreativno" doći do novca. Tako francusko državno odvjetništvo istražuje i je li Le Pen kao zastupnica u Europskom parlamentu svoje suradnike koje je onda plaćao EP zapravo poslala u Francusku da obavljaju redovite stranačke dužnosti - što bi onda bila pronevjera i zlouporaba položaja europske zastupnice.

A što ako neka kompanija plaća savjetnika?

To je Francuzima dobro poznato: bivši francuski predsjednik Chirac je 2011. osuđen na dvije godine zatvora uvjetno zato što je još u devedesetima kao gradonačelnik Pariza plaćao tridesetak ljudi koji nisu radili za grad, nego za njegovi stranku. Ni EU tu također ne zna za šalu: europsko tijelo za borbu protiv korupcije OLAF je već izvojevalo smanjivanje redovite potpore koju Le Pen ima kao zastupnica, a prijeti joj i ukidanje zastupničkog imuniteta kako bi i formalno započeo kazneni postupak.

Kod financiranja političkih stranka i kandidata je uvijek najveće pitanje, znači li potpora nekoga koncerna ili poduzeća onda i politiku koja bi bila bliska interesima tvrtke. Ali čak i u Francuskoj gdje se traži da samo građanke i građani novčano pomažu strankama ako to žele, postoje "rupe" da i koncerni "na mala" vrata pomažu nekom kandidatu. Najjednostavnije je da se u izborni stožer kandidata pošalje vlastitog stručnjaka koji bi mu pomogao. "To doduše nije dozvoljeno, ali je teško kontrolirati", priznaje Duval.

To je već pogodilo i samog Macrona: u ožujku se morao hitno oprostiti od svog savjetnika za pitanja zdravstva, liječnika Jean-Jacques Mourada. Problem je što se tom liječniku dokazalo kako mu je farmaceutska kompanija Servier platila sudjelovanje na čitavom mnoštvu kongresa.

Piše: Andreas Becker/DW
06.05.2017. 08:01:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh