Pokušaj poljupca i drugi problemi hrvatske vanjske politike

Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman još jednom se našao u epicentru nadaleko prenesene afere, nakon što je prošli tjedan susreo njemačku kolegicu Annalenu Baerbock na konferenciji EU-a u Berlinu. Naime, prilikom zajedničkog fotografiranja sudionika Grlić Radman se rukovao s njom i pokušao ju poljubiti u obraze, ali mu se ona izmaknula. Tako neugodan gaf oduševio je dio medija uvijek gladnih skandala, dok je one ponešto ozbiljnije barem podsjetio na neke sadržajnije - političke, dakle - neuspjehe i propuste ministra vanjskih poslova RH.

U krajnjoj liniji, pak, otvara se pitanje ukupne hrvatske vanjske politike, ako ju predvodi takav jedan dužnosnik. Prethodna afera svakako je bila u tom smislu teža: ministarstvo je vrlo loše obavilo akciju zbrinjavanja hrvatskih državljana zatečenih u Izraelu i Palestini nakon 7. listopada, kao i komunikaciju s njima. Prije toga, jedan događaj odjeknuo je ne manje snažno u javnosti: ministar u imovinskoj kartici nije bio prijavio milijun i 600 tisuća eura privatne poslovne zarade. Posrijedi su bile dividende od udjela u poduzeću Agroproteinka, zapravo kafileriji koja posluje i s državom.

Ministarski biznis s eutanaziranim svinjama

Potom se pokazalo da država i dalje plasira povelik novac tom poduzeću, a najviše prometa je zabilježeno otkako se po direktivi eutanaziraju svinje u Slavoniji, zbog pojave svinjske kuge. Ionako revoltirani seljaci i svinjogojci uočili su kako državno financiranje poduzeća Gorana Grlića Radmana predstavlja zacijelo najurednije organiziran segment te inače prilično kaotične operacije. Stoga se onaj neprilični poljubac doima kao nebitan ispad u odnosu na druge probleme u kojima se ovaj ministar zatekao.

„Mislim da bi bilo puno prikladnije umjesto toga razgovarati o vanjskoj politici koju on provodi", rekao nam je o tome Božo Kovačević, predavač na Visokoj diplomatskoj školi Dag Hammarskjöld u Zagrebu i bivši hrvatski diplomat. „Ali koliko god bi se netko trudio da utvrdi glavne odrednice toga", dodao je on, „suočio bi se s previše nepoznanica. One proistječu iz toga što svi čimbenici kreiranja vanjske politike, definirani Ustavom RH, nisu uključeni u taj proces." Pritom dolazi do zatvaranja kanala za komunikaciju unutar samih instanci vlasti u RH, što se zatim reflektira na izgled hrvatske vanjske politike „na terenu".

Stranački agitator protiv predsjednika RH

„Naš ministar vanjskih poslova tretira svoj posao, odnosno hrvatsku vanjsku politiku, kao neku vrstu stranačke agitacije protiv predsjednika RH", nastavio je Kovačević o jednoj od vidljivijih djelatnosti Gordana Grlića Radmana - kritiziranju Zorana Milanovića. Prema riječima našeg sugovornika, ministar je zaokupljen potrebom da pokaže kako isključivo vlada kreira hrvatsku vanjsku politiku, dok predsjednik tu nema nikakvu ulogu. Okršaj s Milanovićem uklapa se povrh svega u „krovni" sukob između predsjednika RH i premijera Andreja Plenkovića, ali u nj se ne uključuju svi ministri, nego tek dvojica ili trojica njih.

Grlić Radman, uz ministra obrane RH Marija Banožića, u tome prednjači, pa i mediji u Hrvatskoj kod njega nerijetko prepoznaju - dodvoravanje premijeru. „Onda mu se katkad događaju i smiješni protokolarni propusti kao što je bio ovaj najnoviji, o kojima se potom razgovara više nego o njegovoj politici", zaključio je Božo Kovačević. Nameće se tako enigma zbog čega vlada i premijer podržavaju takvog ministra, osim što ga prati glas udvorice, ako nije možda riječ o svojevrsnom odustajanju od vanjske politike kao inventivne djelatnosti jedne samosvojne države.

U tom slučaju bi se, umjesto o politici, prije moglo govoriti o formalnom odrađivanju zadataka kakvo može obavljati i otpravnik poslova. Otprilike, to izgleda kao da je netko zaključio da su mogućnosti iscrpljene samim ulaskom Hrvatske u EU i Šengenski prostor.

Nepoznata najbliža suradnica

Tretman vanjske politike nalik takvom opisu zacijelo se može pripisati i odnosu Grlića Radmana prema dubiozama oko bivše prve tajnice hrvatskog veleposlanstva u Njemačkoj Elizabete Mađarević. Naime, njoj je prošle je godine dan otkaz zbog njezinih javnih rasističkih i homofobnih stajališta, ali tek tri godine nakon što ih je objavila. No ministar Goran Grlić Radman tad je izjavio da nije znao za njezine stavove o tim pitanjima, premda je dosta indikativna činjenica to da mu je ona bila - najbliža suradnica dok je bio na dužnosti veleposlanika u Njemačkoj.

Porazgovarali smo o svemu tome i s vanjskopolitičkim analitičarom Tomislavom Jakićem, novinarom i publicistom koji je između ostalog sedam i pol godina bio savjetnik za vanjsku politiku predsjednika RH Stjepana Mesića. „Uz najbolju volju ne mogu se sjetiti da sam u tih sedam i pol godina ikada zapazio ime današnjeg hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova", rekao nam je on uz opasku da su mu inače na radni stol svakoga dana dolazili izvještaji diplomatskih predstavnika Hrvatske iz svih krajeva svijeta. „Dakle", dometnuo je Jakić, „niti sam ga zapazio, o tome da bih ga po bilo čemu zapamtio, ili da bih u svojoj funkciji savjetnika predsjednika bio s njime u kontaktu, da i ne govorim. Toliko o tome da Gordan Grlić Radman spada u red istaknutih hrvatskih diplomata."

Čovjek bez profila

„Kada je postavljen za šefa resora", nastavio je ovaj analitičar, „nisam, dakle, znao ništa o njemu, niti sam znao što bih o njemu mislio. Ne znam to ni danas. Bio je i ostao čovjek bez profila. Pratim, naravno, ono što govori i ono što radi. Ne mogu se sjetiti ni jedne prilike u kojoj je djelovao tako da bih rekao: to je pravi ministar vanjskih poslova, tako se zastupaju, prezentiraju i brane interesi Hrvatske na međunarodnoj sceni. Moj je dojam, kao promatrača sa strane, naravno, da je Gordan Grlić Radman poslušni, da ne kažem uslužni izvršitelj naloga i instrukcija što ih dobiva, da ih provodi bez razmišljanja. Kao takav očito odgovara aktualnome premijeru", zaključio je Tomislav Jakić.

Ujedno, posrijedi je najozbiljnija i najbolnija konstatacija po hrvatsku vanjsku politiku, kad se radi o ministru vanjskih poslova. Hrvatska još nekako i može izaći na kraj s ekscesima kao što je bio onaj s nepriličnim berlinskim poljupcem, ili onaj komični gaf kad je Grlić Radman na krunidbi novog britanskog kralja Charlesa nazvao francuskom varijantom njegova imena - „Šarlo". No puno teže podnijet će zapuštenost same vlastite vanjske politike u kojoj sadašnji ministar ispada, nažalost, tek simptom općeg stanja stvari.