Opačine, spačke i YouTube

Međutim, netko je tučnjavu snimio mobitelom pa je ona postala javno dobro na nacionalnoj televiziji. Dogodilo se to prije nekih godinu i pol, a ta je vijest unijela omanju revoluciju u naš medijski prostor. Od tada ne prođe tjedan dana da u medijima ne čitamo i ne gledamo kako su se klinci pograbili u nekoj provincijskoj školi.

Objava vijesti o dječjim tučnjavama, koje dobivaju prostor veći od prosječnog arapsko-izraelskog sukoba, većinu nas vjerojatno na prvi pogled zgrozi. Ali samo na prvi pogled, jer ako se prisjetimo vlastite prošlosti, mogli smo biti prave antizvijezde dječje crne kronike…

...Hm, nisam li ono jednom noktom zamalo iskopao oko svojem nasilnom kolegi koji je moju prijateljicu dirao za netom propupale grudi, tamo negdje u šestom razredu osnovne škole, i to samo zato jer sam mu zavidio na tom nasilnom aktu? Jesam li skoro upropastio cijelu školsku ekskurziju kada sam odlučio pobjeći iz hotelske sobe u koju nas je zaključao staljinistički ravnatelj, pa sam zamalo slomio vrat tresnuvši s balkona prvog kata? Eh, a kad sam zagorčao život svojem školskom kolegi Ivici jer sam oblijepio prozore cijelog prvog kata škole folijama skinutima s ambalaže jogurta od gableca? Naime, tada je profesorica matematike svima čupala zaliske dok ne priznaju tko je to napravio. Ja sam, međutim, šutio, a siroti Ivica je odlučio priznati da je to učinio, iako uopće nije bio kriv. Valjda je jadnik previše gledao partizanske filmove u kojima su skojevci bili više nego solidarni kad bi ih uhvatili gestapovci. Usput, stroga bi profesorica danas smjesta dobila otkaz zbog strašnog SS-ovskog akta prema jadnim učenicima. Nisam li škicao kroz prozor svlačionice, na članice rukometne sekcije koje su se skidale poslije večernjeg treninga?

Jesam li pogodio kamenom lika iz susjednog razreda koji mi je išao na živce jer je terorizirao svu djecu oko sebe, ali na svu sreću nije shvatio da sam baš ja bacio projektil koji mu je razbio glavu? Nisam li jednom nakon nastave napucao loptu koja je potom razbila prozor na ravnateljevoj kancelariji, ali su nadrljali klinci iz razreda koji je sutradan prvi imao tjelesni?

Nismo li nagovorili našeg prijatelja Bosu da pokazuje svoje spolovilo curicama, i to baš zato jer je za taj organ bilo vezano jedno specifično vjersko obilježje, koje smo tada prvi put svi zajedno vidjeli? Jesmo li krali lubenice i kukuruze, jesmo li bacali grude snijega u autobuse i zubarske ordinacije? A tek kada sam se izmaknuo susjedu Kreši koji me krenuo nabiti glavom u trbuh, pa je tintarom udario u zid kuće, na što me njegova mama zamalo optužila za pokušaj ubojstva, iako je Krešo navalio na mene? Uh, a kada je Ramadan zvani Ramo razbio Rajka zvanog Rašo, što bi danas bilo proglašeno prvorazrednim međunacionalnim nasrtajem s rasističkim motivima?

Ma kakvi, ništa od toga nije bilo zabilježeno u medijima, pa iz toga proizlazi da se nikada nije niti dogodilo. Stoga ne brinite, ni vi se nikada niste prvi put napili i povratili ispred ulaza lokalne trgovine, pa vaša baka nije narednog jutra stala u gnjusnu lokvicu dok je išla po pecivo za vaš prvi mamurni doručak.

Kad malo pokrenete rekapitulaciju svojih djetinjih opačina i spački, nekako vam dođe da ste sretni ili žalosni što niste klinac u današnje vrijeme. Sretni možete biti jer bi zasigurno bili proglašeni: a) mlađahnim pervertitom, b) maloljetnim nasilnikom, c) spolnim nasilnikom, d) predvodnikom bullying sekcije, e) potpuno promašenim slučajem. Ako pak u današnje doba spektakla tražite pozornost i svojih petnaest minuta slave, možete biti duboko nesretni jer u vaše vrijeme nije bilo: a) mobitela, b) YouTubea, c) internetskih portala, d) tabloida, e) privatnih televizija.

U međuvremenu, prošlo je nekoliko (desetaka) godina i postali ste roditelj. Sada ste jako zabrinuti nad alkoholizmom, drogama, spolnim nasiljem i pedofilijom. Postali ste malograđanin kojeg se dade zaplašiti općim babaroga-mjestima roditeljske mitologije, iako ste u adolescenciji često šetali mračnom stranom života. Koliko ste se puta zatekli u glasnim razmišljanjima o tome kako su nove generacije gluplje, zločestije od vaše i nije vam palo na pamet da su te misli odviše generalizirajuće i nadasve licemjerne?

Dvadeset posto tinejdžera kocka u kladionicama! Polovica njih izlazi na mjesta gdje se pije, puši i uživa droga! Jadranka Kosor izražava zabrinutost podacima iz istraživanja o lošim navikama mladih! ‘Vrište’ naslovi iz novina, a mi odmahujemo glavama u nevjerici. Prijatelj kaže da seli obitelj iz središta Zagreba jer u susjedstvu ima dilere koji su ujedno narkomani, pa ruže po cijelu noć dok im ispred vrata stana defilira ekipa prema kojoj su Scorseseovi ‘Wise Guysi’ na čelu s Joeom Pescijem tek dječja emisija.

Prijateljica je zabrinuta jer joj klinka gleda Big Brother i Farmu, a sviđaju joj se Salome i Aleksandra Grdić. Klinac joj kaže da će biti NBA igrač jer tamo sjediš na klupi i zaradiš četiri milijuna dolara godišnje, ali mu je svejedno kupila za rođendan CD onog debila 50 Centa. ‘U moje vrijeme slušali smo dobrog starog Marilyn Mansona’, kaže ona, ne bez autoironije.
No vjerojatno pretjeruje jer je za naše starce babaroga bio čak i Branimir Johnny Štulić, pa su bili zabrinuti što slušamo pjesme o kurvinim sinovima i prljavom Balkanu.      

Neće televizija, internet ili 50 Cent biti krivi ako nam djeca postanu kriminalci i ovisnici. 

OK, istina je kako je ponuda u kapitalizmu ponešto proširena. Istina je da svake večeri na TV-u roditelji gledaju Dolpha Lundgrena i Stevena Seagala, u sofisticiranijim slučajevima Brucea Willisa. Za djecu su Dolph i Seagal obična limunada, jer ona surfaju po morbidnim stranicama na internetu. Istina je da se brendovi odjeće zovu Mafia i Criminal, dok je lansirana internetska igrica u kojoj curice uče kako imati anoreksiju, plastične cice i kako se uspješno prostituirati.

Sve je to istina, vrijeme je bolesno, ali neće televizija, internet ni 50 Cent biti krivi ako nam djeca postanu kriminalci ili ovisnici. Krivi ćemo biti mi jer nećemo imati vremena s njima razgovarati, razmišljat ćemo samo o tome kako se uguziti šefu ostajući što dulje na poslu, kako kupiti novi auto, otići na ljetovanje na Tenerife, kako djeci nabaviti gomilu materijalnih dobara da bi kupili njihovu izgubljenu naklonost.

Zato pođimo sami od sebe i nemojmo nasjedati na paniku iz novina, jer je širenje općih sablazni ionako jedan od zadataka (nekih) novina. U svakom slučaju, ohrabrujuće je što je Jadranka Kosor izrazila zabrinutost zbog nekih oblika ponašanja današnje mladeži. Naši klinci će sigurno doći u dodir s raznim opačinama, ali o nama ovisi hoćemo li ih dodatno gurnuti prema mračnoj strani.