Ogledala s imenom i pričom

Gotovo slučajno sam se  jednog dana našla u tvornici stakla u Velikoj Gorici, gdje me vlasnik prošetao svojim halama. Kad sam vidjela s koliko ljubavi priča o staklu, počela sam razmišljati o tom materijalu. Kako je znao da se za svoju dušu bavim umjetnošću,  predložio mi je da dolazim na izučavanje. I tako sam svaki dan, nakon redovnog posla u jednoj izdavačkoj kući, odlazila u Goricu i upoznavala se sa strojevima i tehnologijama. Zauzvrat, oni su uzeli neke moje ideje - opisuje početak svoje pustolovine s ogledalima Sandra Pintarić, mlada zagrebačka dizajnerica. - Kako bih se mogla baviti dizajnom ogledala, morala sam savladati i tehničku stranu priče. I staklo se mora osjetiti, kao i svaki drugi materijal. Svako staklo drukčije reagira i nije za sve procese, objašnjava Sandra važnost poznavanja ‘zanatske’ strane priče.

Škrto tlo za nove ideje

Dvanaest godina poslije pustolovina se pretvorila u zanimanje, a Sandra je područje interesa proširila i na izradu mozaika od stakla, lampi, vaza, stolova, a u posljednje vrijeme i na dizajn interijera. Nedavno je oslikala nekoliko zidova Dječje bolnice u Klaićevoj, a neki njezini radovi krase i druge javne prostore. Dosad je napravila 300 ogledala i mozaika od neprozirnog stakla.

U svemu gdje može upotrijebiti maštu i što može sama stvoriti - Sandra je na djelu. Kreira sve  osim odjeće, jer pored prijateljice, modne dizajnerice Ivane Cindrić nema smisla praviti se veći majstor. Upravo s Ivanom Cindrić Sandra je nekoliko godina nakon sudbonosnog događaja u Gorici odučila otvoriti trgovinu u Zagrebu. Ivana je izlagala odjeću, a Sandra ogledala. No, trgovina nije uspjela zaživjeti.

- Bilo je to krivo vrijeme. Prije osam godna dizajn u Hrvatskoj bio je još u povojima. Naša koncepcija je bila napraviti showroom poput onih u Londonu, ali se to tada nije prepoznalo. U posao sam ušla posve školski, s jasnom namjerom što hoću. Međutim, situacija na našem tržištu izvan je svih teorija i pravila, tako da nismo uspjeli.

VastuSandra Pintarić svojim je radovima dala imena te ih oplemenila pričom s istoka. Mozaike i druge predmete radi prema vastuu, drevnom istočnjačkom učenju o uređenju prostora,
koristeći elemente mandale i jastre.

Nema odustajanja

Ovo tržište nije bilo spremno za naš projekt. Tek je posljednje dvije godine dizajn interijera, a posebice modni dizajn postao zapažen. Ali, Sandra Pintarić nikada nije odustala. Proširila je svoje interese na industrijski dizajn, ispitivala nove materijale, oplemenila svoje radove istočnjačkim simbolima i filozofijom, a prošle godine je imala izložbu u lounge baru Škola u Zagrebu. Svoje radove svrstava u nekoliko kategorija - od najjednostavnijih, preko srednjih pa do onih posve složenih, koji zahtijevaju jako puno rada - i kreativnog i fizičkog. Njezini radovi imaju i svoja imena i priče - nadahnute simbolima vastua, istočnjačkog učenja o uređenju prostora iz čega je nastao danas popularniji feng shui. Stoga Sandra uvijek pazi gdje stavlja svoje radove, jer vjeruje da neki predmeti, ako su stavljeni na pravo mjesto, prostoru daju ravnotežu - nikad ne odustaje: 

Fini bauštelski rad

 - Prvih nekoliko godina je najteže, ali bio mi je cilj raditi ono što volim. Željela sam vrtjeti svoj film i vjerovala da se sve može ostvariti. S jedne strane se činiš lud sam sebi - jer da imaš imalo pameti ne bi se nikada upustio u to. Ali, s druge strane, nekada je dobro biti malo lud jer napraviš nešto što se mnogi ne usude i puno naučiš. Znala sam u što se upuštam, odrekla se krpica i sve uložila u staklo, prostor, alate, materijale. I staklu i ogledalima dala je drukčiji, novi oblik.

Kada joj se čini da je istrošila sve ideje, kreće u novekombinacije. I sve to bez rukavica - samo staklo, kliješta i šarafncigeri u ruci, sve pravi bauštelski rad oplemenjen dobrom energijom i, prije svega, maštom.

Kliješta i šarafncigeriSandrina ogledala, mozaici, stolovi, svjetiljke i vaze nalaze se, osim u privatnim, i u mnogim javnim prostorima. Njihovo nastajanje nije nimalo romantično: uz kreatnivnost i maštu, potrebni su sati provedeni s kliještima i šarafncigerima u rukama, ali bez rukavica.