« Biznis
objavljeno prije 5 mjeseci i 21 dan
POKUŠAJ

Od proračuna čitave zone eura ostao tek „embrio“

Osobito francuski predsjednik je glasno težio jačanju zone eura i stvaranju zajedničkog proračuna. Ali kao i kod političkih pitanja, tek kod novca su se državnici EU složili kako će se možda složiti jednog dana

Nije uspjelo...
Nije uspjelo... (Arhiva)
Više o

eurozona

,

proračun

To je trebao biti velik potez: francuski predsjednik Emmanuel Macron je želio stvoriti proračun čitave zone eura težak milijarde i milijarde eura i posebnog, zajedničkog povjerenika - zapravo europskog ministra financija koji će onda upravljati tim imutkom. To je trebao biti slijedeći korak integraciji Europe i trebao je učiniti zajedničku valutu još jačom protiv eventualnih novih kriza.

Ali već pristojna šutnja u mnogim zemljama zone eura nakon tog vatrenog govora Macrona je govorila mnogo, a uljudna odbijenica se nije čula samo iz Berlina. Jedino u čemu su svi bili složni jest kako bi zajednička valuta trebala postati snažnija.

U međuvremenu se među zemljama zone eura kristalizira svojevrsni najmanji zajednički nazivnik i koji još jedva da ima ikakve veze sa izvornim snovima francuskog predsjednika. Da, proračun bi se mogao stvoriti, ali ne nekakav poseban nego tek kao dio ukupnog proračuna Europske unije. Koliko će novaca u njega otići i tko će i kako će u njega plaćati - to se još treba dogovoriti.

Valjda će i embrio poslužiti

Ali to u svakom slučaju neće biti „teške milijarde" o kakvima je govorio Macron. I o „zajedničkom europskom ministru financija" više nema niti riječi. Ta blagajna bi trebala „povećati konkurentnost zemalja eura" i pomoći još malo umanjiti gospodarske razlike između zemalja. Dakle, to neće biti „ratna blagajna" kojom će se pokriti svaka kriza koja bi mogla izbiti.

Jer tu se postavilo načelno pitanje gdje su gospodarski snažne zemlje poput Nizozemske ili Finske zabrinute da bi zemlje zone eura koje lošije stoje mogle „zloupotrijebiti" takav zajednički proračun na račun drugih - drugim riječima, da bi poželjele posegnuti za tim novcem tek da bi napunile svoju državnu blagajnu jer iz nje odlazi previše novca. Ne treba čuditi da je pak onda na primjer socijalistički predsjednik vlade Španjolske Pedro Sanchez bio zdušni zagovornik Macronove ideje.

Predsjednik skupine zemalja zone eura, Mario Centeno je zato nakon sastanka u Bruxellesu koncem tjedna, oprezno vagao svaku riječ. On ističe kako je važna „ambicioznost" i „liderstvo" Macrona i kako „trebamo baš takvo raspoloženje". Ali kad je riječ o zajedničkom proračunu, to je još „embrio". No možemo reći kako je „odlučujuće za zemlje zone eura da imamo proračun zone eura" i da će on „djelotvorno služiti za veću konkurentnost i gospodarsko izjednačenje". Naravno, Centeno će već po svojoj funkciji težiti riječima koje će ipak nekako potpisati svi: što manje konkretno je rečeno, sloga je veća.

Nema sile pa nema ni zaključka

Velikih planova je svojedobno bilo i za „europski kišobran", Mehanizam za stabilizaciju eura ESM. On je nastao kao plod teške financijske krize, a tu je i tadašnji njemački ministar financija Wolfgang Schäuble govorio o postupnom stvaranju svojevrsnog Europskog monetarnog fonda koji bi imao široke ovlasti. I o tim planovima više nema niti riječi, makar bi ESM i u budućnosti trebao imati važnu ulogu, na primjer ako neke banke dospiju u poteškoću. Jer politički vrh je odlučan ustrajati u cilju da ubuduće više ne moraju trošiti novac poreznih platiša kako bi platili neuspjele avanture bankara.

Zapravo bi se moglo reći kako je ovakva neodlučnost političara u pitanju reformi zajedničke valute - dobra vijest. Jer gospodarstvu zemalja zone eura uglavnom ide dobro i nezaposlenost pada. Utoliko nema velikog pritiska da se nešto mora učiniti. Jer tek pritisak može dovesti do sloge vlada zemalja zone eura među kojima također vlada stara podjela: na jednoj strani su države čije snažno gospodarstvo onda jamči i blagostanje i na drugoj su one čije vlade svojim biračima obećavaju blagostanje i veće nego što si mogu zapravo priuštiti. Naravno da zato vlada stalno nepovjerenje i bojazan da će biti iskorištene od zemalja koje nikako da se upuste u reforme i shvate kako novaca jednostavno nemaju.

Ako gubim, treba mijenjati pravila

Najnoviji primjer za tu staru nepovjerljivost je Italija: premijer te zemlje Giuseppe Conte je i na ovom sastanku na vrhu rekao kako se ipak „nada da će biti izbjegnut kazneni postupak" protiv Italije zbog njenog duga i prekoračenja državnog deficita - makar su druge zemlje načelno već dale zeleno svjetlo postupka protiv Rima zbog očitog kršenja odredbi o stabilnosti eura.

Jer samo nekoliko dana ranije je Conte je umjesto da se bavi vlastitim proračunskim manjkom, otvoreno postavio pitanje treba li on doista biti „samo" 3% BDP-a. A tu je bio izuzetno oštar: „Ili će se Europska unija sama reformirati ili je osuđena na polaganu, ali nepovratnu propast". To svakako nije nešto što žele čuti u Njemačkoj, Nizozemskoj ili čak Slovačkoj tako da ih tek samo gorka nevolja može natjerati da pristanu na proširenje sustava međusobne pomoći u Europi.

U tom duhu je i zaključak predsjednika država ili vlada Europske unije koji „traže zemlje skupine eura i Europsku komisiju dalje razjasniti sva otvorena pitanja." Što su ta pitanja - nije rečeno, a za svaki slučaj nije naveden niti nikakav rok. Tako je onda bilo i lako doći do pristanka svih članica EU.

Piše: Christoph Hasselbach/DW
23.06.2019. 08:01:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh