Novi Herkul nije razočarao

Kada iz Hollywooda danas dođu neka ugodna iznenađenja, to je manje posljedica neke izuzetne erupcije kvalitete, a više žalosno niskih kriterija koji vladaju u današnjoj američkoj filmskoj industriji.

Holivudski su filmovi, naime, postali toliko loši da danas dobro izgledaju ostvarenja koja bi prije deset ili više godina izgledala loše ili, u najboljem slučaju, prošla kao zanatski korektna zabava za jednokratnu uporabu. Jedan od primjera za to pruža Herkul, najnovije ostvarenje Bretta Ratnera.

Mjesecima prije premijere izgledao je kao još jedan bezlični ljetni tentpole, koji nastoji eksploatirati isti lik i istu priču koja se bila ekploatirala još u rimskim arenama. Zapravo, izgledao je kao tako tipičan tentpole da je početkom godine u kino-dvorane lansirana Legenda o Herkulu, "alternativni" eksploatacijski film Rennyja Harlina koji je očekivano završio na top-listi kandidata za Zlatnu malinu. Ratnerov Herkul, međutim, izgleda nešto drukčije od ljetnog tentpolea dijelom i zbog toga što je sa svojih 98 minuta neuobičajeno kratak za holivudska ostvarenja tog tipa.

Iako svoj izvor ima u legendi o polubogu koji je ubijao čudovišta, uklanjao ološ i dijelio pravdu po drevnoj Grčkoj, scenarij filma nešto se čvršće temelji na stripu, odnosno grafičkom romanu nedavno preminulog Stevea Moorea koji je mitu prišao na revizionistički način.

Tako je radnja smještena u nama nešto bliže povijesne koordinate Starog vijeka, a naslovni junak, koga tumači bivši kečer Dwayne "The Rock" Johnson, tek je profesionalni vojnik čije usluge koriste vladari raznih grčkih gradova-država. Herkul je u svom poslu bio toliko dobar da je sebi mogao priuštiti svitu, odnosno tim koji za njega obavlja pomoćne poslove, a što uključuje mladog nećaka Jolaja (Ritchie), čija je specijalnost to da, poput modernog PR-ovca, svim zainteresiranim stranama širi priče o Herkulovom božanskom podrijetlu, neranjivosti i nadnaravnim moćima.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu