Nepotreban cirkus oko paketa EU-pomoći

Svi koji poznaju EU, znaju da se zemlje članice na kraju uvijek nekako nagode. Pod uvjetom da svi budu zainteresirani za dogovor. A to je i sada, kada se radilo o paketu pomoći u vremenima korone, bio slučaj. Isprepletene europske ekonomije ili će se ponovo zajednički uspraviti ili će nastaviti hodati šepajući. Ovaj put je popratna muzika bila posebno dramatična -  ponovo se postavilo pitanje sudbine EU-a i mogućnost njegovog nestanka. Ali solidarnost, kako ju je definirao jug Europe, ne može se nametnuti i može naštetiti sjeveru.

"Solidarnost" kao ubojiti argument

Ovaj se put ministar financija iz Nizozemske, Wopke Hoekstra, posebno istakao u popularnoj europskoj disciplini "cirkus za gledaoce kod kuće". Prvo je iznosio principijelne stavove, a onda je otišao u detalje. Postoje dobri razlozi da njegova zemlja bude protiv takozvanih korona-obveznica. Ali želja Nizozemaca da nametnu zahtjeve za reformama kojima bi uvjetovali sada usvojene kredite iz Europskog mehanizma za stabilnost (ESM) je u ovim okolnostima - drskost. Vjerojatno se Hoekstra želio među Nizozemcima profilirati kao tvrd pregovarač. Ali za tvrdoglavost nema mjesta u politici, a račun za takve predstave obično plaća EU.

Ucjenjivanje nije način

S druge strane rova ​​bili su talijanski premijer Guiseppe Conte i Španjolac Pedro Sanchez, koji koriste ovaj povoljan trenutak i žele srušiti zid, koji je do sada onemogućavao dogovor o zajedničkom zaduživanju EU-a u cilju pomoći posrnulim članicama, posebno Italiji i Španjolskoj, koje su osobitu teško pogođene koronavirusom. Pri tome je "solidarnost" ubojiti argument, kojim se front nevoljnih - posebno Njemačka - žele natjerati na popuštanje.

Ovaj je pokušaj razumljiv, ali politički rezač zida koristi se na pogrešan način. Prijetiti slomom EU-a, ako se istog trena ne prikupe milijarde eura kao zajedničko zaduženje u cilju pomoći Italiji i Španjolskoj je surovo i opasno. Time se zemlje sjevera dovode pred zid, kod njihovih birača bude se obrambeni refleksi i u konačnici se ugrožava stabilnost i ekonomski jačih zemalja EU-a. Jer ovo više nije uvjeravanje, već ucjenjivanje.

Osnivanje Fonda za obnovu, koji bi se financirao sredstvima proisteklim iz zajedničkog zaduživanja i koji bi bio poput gotovo nekontroliranog izvora novca, itekako je opasan instrument. Takav jedan poduhvat mora se pažljivo razmotriti i osmisliti. Tko treba kontrolirati u što će se utrošiti ta sredstva? Tko će se pobrinuti za povrat dugova? I može li EU spriječiti da, ukoliko bi neko poput  Matea Salvinija došao na vlast, takav jedan italijanski premijer novac iskoristi kako bi financirao svoj populizam?

Kada bi jednom uslijedilo zajedničko zaduženje, to više nikada ne bi stalo. Tada bi sjever Europe stalno morao financirati jug - i najkasnije tada bi EU propao.

Novac nije dovoljan

Sada treba mobilizirati preko 500 milijardi eura u vidu kombinacije zaduživanja i jamstava, dati jeftine kredite malim i srednjim poduzećima, te zaposlenima u cijelom EU-u omogućiti isplatu sredstava za skraćeni rad. A na kraju treba i omogućiti državama pristup do 240 milijardi eura iz ESM-a.

Sjedinjene Države su odobrile više od dva bilijuna dolara (2.000 milijardi dolara) u svom prvom pokušaju da ekonomiju ponovo osove na noge. Njima je lakše to uraditi, jer mogu sami tiskati svoj novac. Usporedbe sa SAD-om međutim pokazuju da iznos pomoći koji je EU sada dogovorila, neće biti dovoljan.

Solidarnost s obje strane

Ekonomisti predviđaju duboku recesiju nakon popuštanja pandemije i klade se koliko će koje zemlje biti u minusu. Jasno je da su potrebne ogromne sume novca i da najoštećenije zemlje trebaju najviše pomoći - što zapravo zahtijeva solidarnost. Kako će se taj novac skupiti i kako će se sve financirati, u kom razdoblju i pod kojim uvjetima - o tome će se morati razgovarati narednih tjedana.

Bogatije zemlje zbog vlastitog interesa neće odbiti osnivanje Fonda za obnovu i oporavak od posljedica korone. Ali dogovor mora uslijediti dobrovoljno i bez prijetnji, stoga bi Italija i Španjolska trebale započeti s verbalnim razoružanjem. Jer, uperiti pištolj u grudi partnera i reći: "Sad budite konačno solidarni!" prijeti slomu EU-a podjednako kao i mogući manjak solidarnosti.