Najsiromašnijima se crno piše

Zemlje koje ulaze u kategoriju najmanje razvijenih zemalja svijeta (LDC), od Afganistana pa do Tanzanije, posebice teško pogađa globalna kriza i posrnulo svjetsko gospodarstvo. Kao ekstremno siromašni vrijede stanovnici onih zemalja u kojima građanima na raspolaganju prosječno stoji manje od 1,25 dolara (oko 7 kuna) dnevno. Postotak ovog dijela stanovništva u LDC zemljama je u posljednjih dvadesetak godina porastao s 18 na 36 posto, proizlazi iz izvješća Konferencije Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju (UNCTAD) objavljenog ovih dana u Ženevi.

Crna prognoza

Prognoze UNCTAD-a za najsiromašnije zemlje svijeta više su nego pesimistične. Gospodarski rast u 48 najsiromašnijih zemalja svijeta do 2015. neće premašivati granicu od 5,8 posto. U godinama prije krize rast je iznosio 7,2 posto što je bilo dovoljno za kakvu-takvu gospodarsku perspektivu. "U desetljeću koje je pred nama LDC će se suočiti s još nepovoljnijim prilikama na globalnom gospodarskom planu", zaključuje se u izvješću UNCTAD-a. Jedan od glavnih problema siromašnih zemalja je i taj da njihova gospodarstva gotovo u potpunosti ovise o izvozu sirovina. Svaka oscilacija u cijeni sirovina i pad potražnje na svjetskom tržištu ove zemlje, poput Angole ili Sudana koji 90 posto državnih prihoda ostvaruju kroz izvoz sirovina, baca u još dublju krizu. Osim toga ove zemlje ne posjeduju vlastite rafinerije pa su usprkos golemom prirodnom bogatstvu ovisne o uvozu prerađevina poput benzina.

Siromašni kontinent Afrika

Dodatni problem za "nasiromašnije među najsiromašnijima" su i rastuće cijene živežnih namirnica uzrokovane jednim dijelom i zbog burzovnih špekulacija ali i zbog činjenice da se sve veće poljoprivredne površine koriste za uzgoj žitarica koje se koriste u proizvodnji goriva.

U 48 najsiromašnijih zemalja svijeta, od čega se preko tri četvrtine nalazi u Africi, živi preko 880 milijuna stanovnika, što je 12 posto svjetskog stanovništva. Ove zemlje međutim ostvaruju svega jedan posto svjetskog izvoza. Čak ni, za prilike u najsiromašnijim zemljama, uspješno gospodarsko razdoblje u prvoj polovici prošlog desetljeća, nije promijenilo ništa po pitanju gospodarskog boljitka za stanovnike ovih zemalja. Razlog tomu Ujedinjeni narodi vide u činjenici da gospodarski rast nisu pratila ulaganja u infrastrukturu ili obrazovanje. UNCTAD smatra da je za razvoj gospodarstava najsiromašnijih zemalja važan i razvoj lokalnog bankarstva bez kojeg financiranje manjih proizvodnih projekata a time i izlazak iz ovisnosti o izvozu sirovina neće biti moguć. No takva vrsta bankarstva u ovim zemljama gotovo da i ne postoji.