Možemo li se spasiti od negativnog skrolanja?

Željeli vi to ili ne, mobitel vam je stalno u rukama - kao da se lijepi za ruku, i nikako da ostane miran u džepu ili na stolu. Svakog časa ga vadimo, da vidimo nešto tobože važno: netko nam piše, neko nas „lajka", stižu vijesti. Dok se okreneš, provedeš sate buljeći u ekran. Vijesti su mahom loše, sve nas živcira, ljuti ili čini tužnima.

Na engleskom se fenomen zove Doomscroling, u slobodnom prijevodu prelistavanje (ili „skrolanje") u propast. Izraz opisuje beskrajno konzumiranje loših vijesti, iako znamo da naše listanje poruka i vijesti ne vodi happy endu. Doomscroling je postao izraz u modi najviše tijekom pandemije, koja nas je napadala sa svih kanala.

Sve to znanost zna odavno. Recimo, da smo skloni negativnosti (Negativity Bias), da nas kritika više utuče nego što nas pohvala osokoli. „Naš mozak obrađuje negativne riječi brže, bolje i intenzivnije i zbog toga ta osjećanja duže pamtimo", kaže znanstvenica Maren Urner, koja ispituje tajne ljudskog mozga.

Kaže, to evolucijski ima smisla. „U vrijeme sabljastih tigrova i mamuta je jedna propuštena negativna vijest lako mogla da bude posljednje u nečijem životu", dodaje Urner.

Aplikacija i sabljasti tigar

Naš pra-mozak i danas pokušava sustavno pribavljati informacije i tako se zaštititi od neizvjesnosti. Želimo biti spremni na sve prijetnje. 

Paradoksalno, u što smo više loših vijesti upućeni, to se osjećamo bolje pripremljenima.

No u tome leži zamka: što je možda imalo smisla u doba mamuta, ne funkcionira pod svaku cijenu u doba aplikacija. Jer, one su smišljene baš sa svrhom da ih nikad ne napuštamo. Svaka se može beskonačno prelistavati (skrolati). Društvene mreže nam nude nagrade, lajkove i zabavu. To oslobađa dopamin, uvijek želimo još.

Ali s obzirom na to da je loših vijesti previše, opada razina serotonina poznatog kao hormon sreće. Posljedice mogu biti iscrpljenost, unutrašnja napetost, razdražljivost, potištenost, loš san. 

U igru potom ulazi hormon stresa kortizol - umjerena količina nas čini budnim, jačim, bržim u stresnim situacijama. Ali stalno povišeni nivo kortizola je štetan.

Tako, dok prelistavamo telefon do (svoje) propasti, često idemo ka anksioznosti, depresiji i stresu. Studije su čak dokazale vezu količine loših vijesti koje upijamo i jačine simptoma sličnih posttraumatskom stresnom poremećaju.

Huffington post je zadužio psihologe da načine mali eksperiment. Zaključili su da ispitanici koji ujutro tri minuta čitaju loše vijesti poslije šest do osam sati imaju 27 posto veću vjerojatnost da svoj dan opišu kao „loš". Grupa koja čita vijesti koje nude rješenja u 88 posto slučajeva je govorila da im je dan bio dobar.

Koloplet negativnih vijesti čini i naša životna očekivanja negativnim. „Jer živimo sa slikom svijeta koja je lošija nego što svijet zapravo jest", kaže Maren Urner. Onda ni depresije, ali ni kardiovaskularne bolesti i dijabetes nisu daleko.

Birajte ono čemu poklanjate pažnju

Urner istražuje i ulogu medija u svemu ovome. A mediji odavno znaju da su najgore vijesti najbolje vesti, donose čitanost, gledanost, klikove, te na kraju i novac. Stara je mudrolija if it bleeds, it leads - što je krvavije, to je jača vijest.

„Novinari bi se u prvom redu uvijek trebali pitati što dalje?", kaže Urner. Važno je opisati problem, ali i ponuditi rješenja. U teoriji medija se to zove konstruktivno novinarstvo.

A što možemo učiniti kao korisnici aplikacija i publika za sve te negativne vijesti? Maren Urner kaže da bi, za početak, trebalo ustati iz kreveta, a da se ne zgrabi odmah mobitel, uključi radio ili televizor, „jer se tako s pet, šest kanala direktno zatrpamo informacijama".
Nema čarobnog rješenja, i svako mora naći svoju rutinu kako biti informiran, ali ne 24 sata dnevno, i ne udavljen lošim vijestima.

Neki savjeti bi mogli biti da se vrijeme poklanja provjerenim medijima, i prije svega analizama vijesti koje zalaze u pozadinu događanja, umjesto uvijek brzog, novog i bombastičnog. Pametno je isključiti obavještavanje na mobitelu, posebno kod aplikacija za vijesti. 

I još ako se još može odrediti točno vrijeme za informiranje, recimo pola sata poslijepodne ili slično, umjesto stalnog posezanja za lošim vijestima.