Metropola naprijed, ostali stoj!

Nema ništa novog u tome da je nesrazmjer između metropole i provincije svakim danom sve veći, ali čini se da u ovoj zemlji malo tko shvaća kako prilike doista postaju dramatične. Dok u Zagrebu svakog dana niču nove stambene i poslovne zgrade, veći dio hrvatskih provincija se jednostavno urušava sam u sebe. U nekim županijama ne prijeti samo ekonomska nego i demografska katastrofa, jer stanovništvo doslovce izumire. Da stvari budu još gore, to se događa tempom u kojeg je teško povjerovati.

Kada nekome tko živi izvan glavnoga grada spomenete podatak da je prosječna plaća za prosinac prošle godine iznosila 4971 kunu, naletjet ćete na nevjericu ili blagi prezir. Podaci Fine govore kako baš u svim županijama prosječna plaća zaostaje za onom u Zagrebu i okolici, pa je jasno da je glavni grad gotovo jedini generator gospodarskog rasta. U tome mu se donekle pridružuju Varaždinska i Istarska županija, koje jedine uz Zagreb imaju natprosječni bruto društveni proizvod, ali ni ondje primanja ne dosežu državni prosjek.

Najgore je u Međimurskoj županiji gdje ljudi u prosjeku zarađuju 3594 kune, dok u Zagrebu ova brojka iznosi 5769 kuna.   Razlika je, dakle, u golemih 2175 kuna. Po svim raspoloživim podacima, Zagreb je tri i pol puta bogatiji od najsiromašnijeg grada Slavonskog Broda, te stvara 83 posto veći bruto društveni proizvod po stanovniku od državnog prosjeka. Protekle godine, Zagreb je stvarao BDP od 12.900 eura po stanovniku, što je više od polovice europskog prosjeka, a hrvatski iznosi oko 7000 eura. Istodobno, ova brojka za Slavonski Brod iznosi 3785 eura ili manje od najsiromašnijih regija EU u Rumunjskoj. Ovo posljednje zazvučat će nevjerojatno čak i onima koji se smatraju upućenima u ekonomska kretanja, ali njihova reakcija govorit će više o tome kako Hrvatska zapravo sve manje ima pojma sama o sebi.

Osobito mračni podaci objavljeni su ovog tjedna za Karlovačku županiju, najstariju po godinama u Hrvatskoj. Samo u razdoblju od 2001. godine, broj stanovnika smanjen je za nekih šest tisuća. Zbog iseljavanja i izumiranja, od 1991. godine na tom je području čak 50.000 stanovnika manje. U nekim se općinama nestanak stanovništva predviđa već za dvadesetak godina. U isto vrijeme, četiri najveće tvrtke isplaćivale su prosječnu plaću od 4500 kuna, dok u malih poduzetnika ovaj prosjek iznosi tek 3169 kuna.

Netko će vjerojatno zaključiti da bi nizanje ovakvih podataka trebalo biti namijenjeno podizanju histerije prema Zagrebu kao ‘novom Beogradu’, prema metropoli koja proždire resurse ostatka države, prema bezosjećajnom megapolisu koji prijeti da će progutati ostatak domovine. No stvari stoje ponešto drukčije. Mnogi ljudi koji ne mogu dobiti posao u svojim rodnim gradovima, lakše će doći do nove prilike u Zagrebu, u gradu koji je, nasuprot raširenim predrasudama, uvijek bio široke ruke prema došljacima. Krenete li zagrebačkim ulicama i osluhnete li malo narječja na kojima ljudi komuniciraju, shvatit ćete kako je grad prepun Hercegovaca, Bosanaca, Ličana, Slavonaca, Dalmatinaca i ljudi koji dolaze iz svih ostalih regija. U posljednjih desetak godina, primjetan je jedan vrlo zanimljiv fenomen koji još nijedno znanstveno istraživanje, nijedan novinski tekst nisu spominjali.

U glavnom gradu postoji poprilična količina građana srpske nacionalnosti koji ondje rade čak i nakon povratka iz izbjeglištva: radi se mahom o mlađim ljudima koji su prvih dana rata lutali inozemstvom ili bivšom državom, jer im se baš nije htjelo ratovati. Iako stigmatizirani u svojim rodnim mjestima koja su napustili, u Zagrebu uredno rade i nitko ih ne pita za podatke iz prošlosti. Za neke od njih se čak u provincijama smatralo da su ratovali na suprotnoj strani, ali oni su još od 1991. živjeli u Zagrebu.

Vizualni i običajni oblici napretka glavnoga grada i zaostajanja provincije svakog su dana sve ekstremniji.

Vizualni i običajni oblici napretka glavnoga grada i zaostajanja provincije svakog su dana sve ekstremniji. Zagreb se mijenja tempom koji zastrašuje urbaniste i gazi siromašni sloj. Stanovnici metropole troše novac na skijanje, wellness, putovanja u egzotične zemlje, natječu se tko će imati najnoviji tehnološki gadget, odlaze u multiplekse gdje za jednu predstavu, parkiranje i kokice valja izdvojiti stotinjak kuna.

Malobrojni stanovnici gradova u okolici Zagreba, koji to sebi mogu priuštiti jer se nalaze pri vrhu malobrojnih koji podižu porazne prosjeke primanja, emigriraju posljednjih godina na dnevno-kulturnoj bazi, odlazeći u Zagreb samo kako bi pogledali film na velikom platnu, međunarodnu utakmicu, koncert ili kazališnu predstavu. Slično je i s trgovačkim centrima: dok su ljudi iz Siska ili Karlovca nekada odlazili u Graz po krpice, sada ih mogu pronaći u City Centru One ili Avenue Mallu. To govori kako su neki oblici svakodnevnog života toliko promijenjeni da je razlika između provincije i metropole postala poput one negdašnje između cijele Hrvatske i primjerice - Austrije.

Privremenim potrošačkim izletima ljudi nastoje zaboraviti žalosno stanje: u provincijama se po središtima gradova urušavaju napuštene građevine, kina su odavno zatvorena ili su u njima platna toliko prljava da ne možete razabrati konture glumaca u filmovima.

Sada, kada je vrijeme izvlačenja novca iz pristupnih fondova Europske unije, ne postoji svijest da je to možda zadnja prilika za oživljavanje provincije. Španjolska pokrajina Baskija i najnerazvijeniji dio Ujedinjenog Kraljevstva, Wales, spasili su novcem Europske unije propadajuće gradove i pretvorili ih u mjesta dostojna življenja. No, njihova priča za nas je sanak pusti. Ono što je najšokantnije u političkoj bešćutnosti koja vlada, jest odsutnost bilo kakve vizije o ravnomjernom razvoju koja bi bila poduprta političkom moći.   

Stoga neće biti dovoljne samo lokalne i državne strategije, kojih ionako nema. Običnim ljudima akcijski planovi ne znače ništa, je i kada postoje, iscrpljuju se u formi, a sadržaj ostaje zaboravljen jer ga jednostavno nema tko ispuniti.

Hoće li za nekih dvadesetak godina Zagrepčani Hrvatskom putovati pokraj srušenih naselja, koja će izgledati poput Flinta u Michiganu, rodnoga grada najpoznatijeg filmskog dokumentarista današnjice Michaela Moorea? Ili će isključivo putovati u inozemstvo avionom? U svojem prvom filmu ‘Roger i ja’, Moore je prikazao bešćutnost kapitalizma - Flint je postao grad duhova kada je General Motors odlučio ugasiti 50.000 radnih mjesta. Okrutna narav američkog društva, po čijoj slici i prilici gradimo novu Hrvatsku, a koja podrazumijeva umiranje javnih službi, potpunu zaokupljenost ljudi i političara samima sobom, prijeti od naših regija napraviti pustare, mjesta na kojima će ostati samo groblja, ali ni njih neće više imati tko obilaziti.