MATRICE: APSURD u Galeriji SC

Izložba predstavlja radove studenata/ica i alumna Nastavničkog, Grafičkog i Kiparskog odsjeka ALU nastalih u okviru projekta Matrice: Apsurd, te radove voditelja/ica radionica i mentorica na temu apsurda.

Izložba se može pogledati do 29. travnja, radnim danom od 12:00 do 20:00 te subotom od 10:00 do 13:00 sati.

Izlažu: Iva Ćurić, Marko Dajak, Petra Divković, Vojin Hraste, Borna Ivanuša, Vasja Irma Ivković, Manuela Košević, Ines Krasić, Anamarija Kvas, Matija Meštrić, Kristina Novosel, Dorian Pacak, Jakov Pašalić, Antun Sekulić, Tara Stanić, Antonela Šurbek, Mirjana Vodopija i Lucija Žuti.

Edukacijski umjetničko istraživački projekt Matrice održava se od 2016. godine i svake je godine tematski fokusiran na određeni segment ili područje pojma matrice u proširenom polju umjetnosti i znanosti. Centralna radionica projekta Matrice: Apsurd održana je od 16. - 22. lipnja 2023. godine u Oblikovnoj likovnoj radionici Plemenitaš u Plemenitašu. Tražeći dublji smisao i jasnoću u vremenu bremenitom besmislenim, kaotičnim i iracionalnim situacijama, kroz osvještavanje apsurda suočavamo se s njime. U projektu nastavljamo potragu za značajem pedagoškog i umjetničkog djelovanja, prigrljujući apsurd kao inspiraciju i sredstvo djelovanja.

Voditeljice i mentorice projekta su Ines Krasić, Mirjana Vodopija i Iva Ćurić (ALU); suradnik na izradi rada Da se mene pita je izv. prof. art. Vojin Hraste.

To da živimo u apsurdnom svijetu jedna je od onih rečenica koje se stalno ponavljaju u medijima, književnosti i filmu zadnjih stotinjak godina. Tema koja se tu provlači je pomanjkanje neke logične utemeljenosti života, nekog uporišta za koje se možemo uhvatiti i koje će našem svakodnevnom životu udahnuti smisao ili našim potezima dati opravdanje. Dosadašnja razmišljanja i postojeće teorije poprilično su jasne. Takvo uporište ne postoji. Albert Camus precizno je to opisao u esejima Mit o Sizifu. Spavamo, ustajemo, odlazimo na posao, jedemo, spavamo, ustajemo, odlazimo na posao i od neprestanog ponavljanje istih radnji sastavljen je naš život. Kao i krivulja sinusoide, u nedogled se prelijevamo iz minimuma u maksimum i onda opet natrag potaknuti nekim vrlo jednostavnim pravilom, osnovnom funkcijom, željom za preživljavanjem. No, u životima svakoga od nas postoji trenutak u kojem spoznamo da je razlika između života i sinusoide u tome što život ipak ne ide u nedogled i zbog toga nam to jednostavno pravilo koje opisuje život postane nedovoljno. Jednako kao i Barbie i mi smo u prosjeku sretni dok se neprestano ponavljamo u našoj svakodnevici nesvjesni njenog trajanja. Onda nas odjednom uhvate teške misli, krenemo si postavljati duboka pitanja, spuste nam se stopala, pojavi nam se celulit i tu svakodnevicu više ne doživljavamo sretnom. Tada krenemo propitkivati sebe i sve oko sebe kako bismo pronašli nepostojeće odgovore na imaginarna pitanja koja će nam omogućiti ponovno vraćanje u neprestano ponavljanje istih radnji, ali sada u novoizgrađenoj iluziji o postojanju smisla. S jedne strane živimo od i zbog neprestanog procesiranja novih informacija, velike moždane aktivnosti, postavljanja pitanja i pozicioniranja samog sebe u najširi mogući kontekst života, svijeta i vremena, a s druge strane vapimo za ustaljenim i poznatim ritmom jer se u njemu osjećamo sigurno i sretno. Za tu sreću potrebna nam je još jedna mala, jako mala doza nečega što zovemo smisao. (izv. prof. dr. sc. Dario Bojanjac)

Izložba je dio projekta realiziranog uz financijsku potporu Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija RH i Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.