Konzervirana riba kao izvor proteina

Riba je jedan od glavnih izvora proteina u mediteranskoj prehrani, a sadrži i mikronutrijente poput omega-3 masnih kiselina i vitamina D. 

No tune, lososi, orade i ostale ribe koje se često nalaze na našem jelovniku u posljednjih su nekoliko godina opasno ugrožene zbog prekomjernog izlovljavanja. 

Prema izvješću Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda iz 2018. godine, 33% svjetske morske populacije je prekomjerno izlovljeno, dok je gotovo 60% na samoj granici izlovljenosti. Tek je 7% vrsta sigurno od prekomjernog izlovljavanja, a među njih spadaju manje ribe poput skuše, papaline i inćuna. 

Ovaj problem prepoznali su i brojni svjetski restorani pa se tako na njihovim menijima sve češće može pronaći konzervirana riba.

Nejčešće vrste koje se konzerviraju su upravo one koje su najsigurnije od prekomjernog izlovljavanja. Osim što su te vrste ekološki prihvatljiviji izbor, sadrže manje štetnih tvari poput žive i teških metala. Te tvari akumuliraju se kroz hranidbeni lanac što znači da velike ribe koje se hrane manjima u sebi zadržavaju veće količine štetnih tvari. 

Još jedna prednost konzervirane ribe je to što se lako skladišti, a kvalitetu može zadržati do čak 7 godina.

Kako prepoznati kvalitetnu konzerviranu ribu?

Riba u konzervi trebala bi biti cijela ili u obliku fileta, ne u komadićima, jer je cijela riba manje procesirana. Najzdraviji oblik konzerviranja je u maslinovom ulju, a najbolje bi bilo da riba nije ulovljena mrežom nego upecana. Ako se za lov koristi mreža, u njoj mogu zapeti i umrijeti mnoge vrste morskih bića koje nisu za konzumaciju.

Bitno je obratiti pažnju i na cijenu. Iako veća cijena ne znači uvijek kvalitetniji proizvod, većinom se u konzerve vrlo niske cijene stavljaju manje kvalitetne ribe.