Kome pripadaju vaši podaci na Internetu?

Oko 490 milijuna Europljana strahuje. Oni strahuju da bi podaci koje ostave na internetu, netko mogao zlorabiti. Npr. da ih jedna tvrtka može (pro)dati drugoj - bez dozvole i znanja osoba o kojima se radi.

Kako javlja Eurostat (Europski ured za statistiku), Nijemci su oko ovog pitanja još sumnjičaviji od "prosječnog" Europljanina. 55% njemačkih korisnika interneta smatra da društvene mreže poput Facebooka ili Twittera ne informiraju svoje korisnike dovoljno o posljedicama objave osobnih informacija. U prosjeku, to misli "samo" 46% Europljana.

Ta je sumnja utemeljena. Mnoge web-stranice prikupljaju i analiziraju podatke korisnika, a da od tih istih korisnika nisu dobili dozvolu. A to bi, na temelju postojećih zakona, morali napraviti. Tu se dozvolu ne smije "skrivati" u nepreglednim, obvezujućim pravilima korištenja stranice (koje ionako samo rijetki čitaju). A kad korisnik (user) otkrije da se protiv njegove volje podaci pohranjuju ili možda čak i prodaju trećoj strani, on se može i braniti.

Prava potrošača

No, tu obranu je u praksi teško i provesti u djelo, priznaje Michaela Zinke iz Savezne centrale za zaštitu potrošača u Berlinu. Mnogi korisnici interneta ni ne primijete da se njihove podatke "skladišti". A čak i kad bi to primijetili, teško je saznati kome se sve dostavlja te podatke, tvrdi naša sugovornica. Taj je proces kompliciran i rijetko bude okončan uspjehom.

Po njemačkim zakonima, potrošači mogu saznati što se događa s njihovim podacima samo u slučaju da ponuđači neke web-stranice imaju sjedište na tlu Savezne Republike Njemačke. Šanse postoje i ako je sjedište unutar EU-a, dok su na međunarodnoj razini izgledi ravni nuli. To bi se moglo promijeniti, Europska komisija je predložila određene korekcije na tom području, kaže Zinke. Radi se o potrošačkim pravima u digitalnom svijetu.

"Osobni podaci su vlasništva svake pojedinačna osobe", izjavila je sredinom tjedna europska povjerenica za pravosuđe Viviane Reding. Ona zahtijeva da svaki građanin EU-a ima pravo na potpunu kontrolu svojih podataka, uključujući i mogućnost da oni te podatke na internetu mogu i izbrisati. Pravila bi se trebalo sročiti jednostavnim jezikom koji svatko razumije. Potrošači bi svaki put morali pristati na "obradu" podataka, tvrtke bi ih svaki put to morale aktivno upitati. U slučaju žalbi, one bi morale biti učinkovite i kad se radi o poduzećima sa sjedištem u inzemstvu.

Potpuna kontrola nemoguća?

Ukoliko dođe do gubitka podataka, tvrtke i organizacije bi se trebalo obvezati da o tom "događaju" u roku od 24 sata obavijeste nadležne nacionalne ustanove. Ukoliko se ne bude poštivalo nove zakone EU-a, predviđene su visoke novčane kazne. To dobro zvuči i "u puno je točaka poboljšanje", zaključuje Michaela Zinke iz Službe za zaštitu potrošača. No, ona dodaje kako 100%-tna kontrola nad vlastitim podacima na webu nije moguća:

"Moji podaci na internetu nisu uistinu moji podaci, oni su većim dijelom vlasništvo onih subjekata kod kojih te podatke ostavim. To je dijelom legalno, ali dijelom i ilegalno!"

Svaki potrošač je odgovoran sam za sebe i zato mora paziti kako će se ponašati na webu, dodaje Zinke. Odnosno koje će podatke negdje pohraniti. Mora li na webu upisati svaki put podatke o hobiju? Ili plaći?

Michaela Zinke opominje da su ponuđači web-stranica "jači" od potrošača i zahtijeva stvarnu transprentnost u procesu pohranjivanja podataka korisnika. Prije nego što to poduzeća učine, ona bi morala dozvolu zatražiti od - korisnika.