Koliko vrijedi rad koji nitko ne vidi?

Za ovu je priču, naizgled neizravno, zaslužna Martina R. Kao podsjetnik da se vrijednost i priznanje ne susreću uvijek na istome mjestu...

Postoji trenutak u profesionalnom životu kada čovjek shvati da više nije umoran od posla, nego od načina na koji se odnose prema njegovu radu. Posao sam po sebi nije problem. Znate ga raditi. Znate što treba napraviti, poznajete odgovornosti, rokove i procedure. Možda ste upravo vi osoba koja će riješiti problem prije nego što ga većina drugih uopće primijeti. I upravo zato, vremenom počnete primjećivati nešto mnogo neugodnije: vaš se trud podrazumijeva, vaše se pogreške pamte, a vaš doprinos postaje vidljiv uglavnom onda kada izostane. To je zanimljiv organizacijski aranžman. Paradoks nevidljivog rada: što ga netko bolje obavlja, to ga je lakše zanemariti.

U organizacijama se često govori o motivaciji, proaktivnosti i odgovornosti zaposlenika ali mnogo rjeđe o uvjetima u kojima se te osobine mogu dugoročno održati. Pritom se zaboravlja da motivacija nije isključivo osobna karakteristika. Ona je i odgovor na radno okruženje, kvalitetu odnosa, osjećaj pravednosti i iskustvo da se vlastiti doprinos prepoznaje. U znanstvenoj literaturi o organizacijskoj pravednosti ovo nije osobito egzotičan fenomen. Ljudi radno okruženje ne procjenjuju samo prema plaći ili formalnim pravilima. Bitno im je jesu li odluke pravedne, dobivaju li razumljiva objašnjenja, tretira li ih se s dostojanstvom i poštovanjem te postoji li osjećaj da se njihov doprinos vrednuje na razuman način. Istraživanja pritom povezuju percepciju pravednosti s angažiranošću, zadovoljstvom, organizacijskom privrženošću i drugim važnim radnim ishodima. Drugim riječima, poštovanje nije ukras koji se stavlja na radno mjesto kada za njega ostane dovoljno budžeta. Ono je dio radne infrastrukture. I upravo zato njegovo odsustvo može biti puno skuplje nego što izgleda.

Čovjek može prihvatiti zahtjevan posao, visoke standarde i opravdanu kritiku. Ono što mnogo teže podnosi jest trajni nesrazmjer između odgovornosti koju preuzima i vrijednosti koja mu se priznaje. Kada se trud sustavno umanjuje, ne nestaje nužno radna etika. Nestaje uvjerenje da će dodatni trud išta promijeniti. Tada organizacija primjećuje pad motivacije, ali rijetko preispituje vlastiti doprinos tom padu. Zaposleniku se savjetuje da bude pozitivniji i proaktivniji. Sustav tako vlastiti problem pretvara u individualni nedostatak, a odgovornost za promjenu prebacuje na onoga tko ionako već snosi posljedice. Neke se kompetencije smatraju nebitnima upravo zato što netko njima tako dobro upravlja da njihove rezultate više nitko ne primjećuje. Problem je spriječen, rok ispoštovan, pogreška izbjegnuta. Ništa se nije dogodilo, iako se mnogo toga dogodilo zahvaljujući nečijem znanju, iskustvu i odgovornosti. Takvo okruženje vremenom proizvodi profesionalni cinizam. Ne zato što ljudi prestaju razumjeti vrijednost kvalitetnog rada, nego zato što počinju sumnjati u smisao vlastitog dodatnog angažmana. Tu nastaje bitna razlika između profesionalnog ponosa i potrebe za neprestanim dokazivanjem. Prvo podrazumijeva da radimo kvalitetno jer držimo do vlastitih standarda. Drugo znači da vlastitu vrijednost neprestano pokušavamo potvrditi pred onima koji je možda nemaju namjeru priznati. Zato pitanje nije uvijek kako ponovno pronaći motivaciju. Ponekad je bitnije utvrditi što ju je iscrpilo. Odrasla profesionalnost ne znači beskonačno podnositi loše uvjete i odnose uz osmijeh. Ona podrazumijeva sposobnost da sačuvamo kvalitetu svojeg rada, prepoznamo vlastite granice i odlučimo koliko smo energije spremni ulagati u određeno radno okruženje.

Nadređeni može određivati naše zadatke, prioritete i odgovornosti ali ne bi trebao imati posljednju riječ o našoj osobnoj i profesionalnoj vrijednosti.

Ponekad je najzrelija profesionalna odluka nastaviti raditi dobro, ali prestati se dokazivati. Ne iz osvete, ravnodušnosti ili nedostatka ambicije, nego iz razumijevanja da profesionalni angažman ne zahtijeva odricanje od vlastitih granica. Postoji velika razlika između čovjeka koji je izgubio interes za svoj posao i čovjeka koji je prestao vjerovati da će ga dodatni trud učiniti vidljivim. Prvi je možda izgubio motivaciju. Drugi je napokon pronašao granicu. A ponekad je upravo granica između tih dviju stvari mjesto na kojem počinje profesionalna sloboda.