Koliko je EU suverena?

Veliko olakšanje osjetilo se u Berlinu i Bruxellesu kada su u studenom objavljeni rezultati međuizbora u SAD-u. Republikanci su u Kongresu ostvarili slabiji rezultat nego što se očekivalo, kao i bivši predsednik Donald Trump. Za vreme Trumpa transatlantski odnosi su se znatno pogoršali.

Ali Eurpoljani se ne bi smjeli prerano radovati, smatra Torsten Benner, direktor Globalnog instituta za javnu politiku (GPPi) iz Berlina. U gostujućem komentaru za DW, Bener je nakon izbora napisao: „Biden će vjerojatno ući u povijest kao poslednji transatlantičar u Bijeloj kući." Vrijeme velikodušne sigurnosne političke podrške će uskoro biti okončano, bez obzira tko će u budućnosti biti u Bijeloj kući, jer će se SAD u budućnosti puno više koncetrirati na Kinu.

Strateška autonomija je program njemačke vlade

Amerika koja polako okreće leđa Europi, sve agresivniji nastup svjetske velesile Kine, a onda i Putinova Rusija koja bez razloga napada jednu nezavisu europsku državu - to je nova neugodna geopolitička situacija u kojoj se nalaze Europljani.

Rat u Ukrajini je iznenadio skoro sve, ali druga dva razvoja nikako nisu nova. U EU i raznim glavnim gradovima iz toga su izvučeni zaključci. Kao odgovor se uvriježio pojam „strateška autonomija". To znači da EU mora moći djelovati vojno, politički i ekonomski nezavisno od drugih svjetskih političkih aktera.

U jednom članku visoki predstavnik EU-a za vanjsku politiku i sigurnost Joseph Borell je napisao da Europi prijeti opasnost da postane „nebitna". Borell pritom govori o slabljenju značaja Europe u svijetu: „Prije trideset godina iza četvrtine globalnog prosperiteta stajao je naš kontinent. Za dvadeset godina naš udio u globalnoj ekonomskoj proizvodnji bit će najviše 11 posto." Strateška autonomija je „pitanje političkog opstanka".

U koalicijskom sporazumu njemačke vladajuće koalicije iz 2021. godine se navodi: „Želimo povećati strateški suverenitet Erurope. (...) Naš cilj je suverena EU, kao snažan akter u svijetu koji karakteriziraju neizvjesnost i konkurencija sustava." Dakle, nešto se dešava i na njemačkom i na europskom nivou.

Kritika njemačke „samodopadnosti"

Ali gdje se na tom putu nalaze Njemačka i EU? Europski savjet za vanjskopolitičke odnose (ECFR) objavljuje Europski indeks suvereniteta. „Europski suverenitet" ECFR mjeri u sferama kao što su zaštita klime, obrana, ekonomija, zdravstvo, migracije i tehnologija.

Rezultati pokazuju da visok stupanj suvereniteta EU ima u ekonomiji i zdravstvu, zadovoljavajući u odbrani, zaštiti klime i migracijama. Loše izgleda u oblasti tehnologije. Posebno se EU smatra zavisnom.

U lipnju 2022. godine pojedinačno je ocjenjena svaka zemlja članica, kao i to koliko doprinosi suverenitetu Europe. Od svih zemalja Njemačka je najbolje ocjenjena, jer ne samo da je jaka u raznim sferama, već, prema ocjeni ECFR-autora, takođe ulaže „u sposobnost djelovanja Unije" i otvoreno se izjašnjava za europski suverenitet.

Ali Njemačka je dobila i jedan veliki minus: usprkos svojoj ekonomskoj moći, ona je tek na petom mjestu na indeksu u vezi s doprinosom europskom ekonomskom suverenitetu. To „djelomice odražava samodopadnost Njemačke u pogledu zavisnosti od Rusije i Kine", navodi se. Prema ocjeni autora, Njemačka bi morala učiti iz svojih grešaka iz prošlosti.

Nemaju svi u Europi taj cilj

Međutim, Europa je još daleko od cilja strateške autonomije, smatra Henning Hoff iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP). „Kada je riječ o obrambenoj i sigurnosnoj politici - to je pokazao agresorski rat Rusije protiv Ukrajine - Europljani su zavisni od Amerikanaca. To se odnosi kako na nuklearno odvraćanje, tako i na konvencionalne oružane snage. „Da se Ukrajina oslanjala samo na Europu, danas više ne bi postojala."

Za vojnu nezavisnost Europe prije svega se zalaže francuski predsjednik Emmanuel Macron. Nakon Bregzita, Francuska je jedina zemlja EU-a koja ima nuklearno oružje. S druge strane, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg je početkom prosinca na Berlinskoj konferenciji o sigurnosti upozorio na opasnost od europske nezavisnosti u odbrambenoj politici. „Ne verujem u ´samu Europu´, kao ni u ´samu Ameriku´", kazao je. Sigurnost može jamčiti samo NATO. Stoltenberg je podsjetio da je udio zemalja EU-a u NATO izdvajanjima za obranu samo 20 odsto. Osamdeset posto dolazi iz zemalja kao što su SAD, Velika Britanija, Kanada ili Turska.

Kada je riječ o vojnoj autonomiji, Europljani su vrlo podijeljeni: što se tiče baltičkih država i Poljske, SAD i NATO bi trebali zadržati snažnu ulogu u Europi.

Mihai Chihaia iz Europskog političkog centra u Bruxellesu (EPC) veruje da se različiti interesi mogu povezati. SAD podržavaju napore EU-a oko stjecanja veće nezavisnosti. „Sposobnija EU će doprinijeti transatlantskoj sigurnosti i osnažiti NATO", piše Chihaia za DW.

Luke i kineski interesi

Cilj strateške autonomije nisu samo sigurnost i obrana. Tu spadaju i trgovinska te industrijska politika, financije i investicije. Europljani su dugo, naročito protiv Trumpa, zagovorali multilateralizam i slobodnu trgovinu. U međuvremenu Joseph Borell priznaje „da će ekonomska isprepletenost biti veliki potencijal za političke konflikte": lanci opskrbe su prekinuti tijekom pandemije, Kina svjesno stvara zavisnosti, Rusija je uvijek bila u  mogućnosti prekinuti dotok plina.

U koaliciojskom sporazumu njemačkih vladajućih stranaka s kraja 2021. godine opskrba energijom se navodi kao sfera koju naročito treba zaštiti. Rat u Ukrajini je jasno pokazao koliko je Njemačka zavisna kada je o tome riječ.

A danas? Je li Njemačka naučila lekciju? Kritičari optužuju kancelara Olafa Scholza da je nepotrebno dozvolio kineskoj kompaniji Cosco da preuzme dio terminala luke u Hamburgu, čime se ušlo u novu zavisnost. „Upravo bi tu bio bolji europski odgovor, poput „inicijative za europsku luku", koja bi osigurala da kineske državne kompanije ne okrenu jednu luku protiv druge ili da ih ucenjuju", kaže politolog Henning Hoff. S druge strane, ubrzo nakon sporazuma s lukom, savezna vlada je u dva slučaja odbila kineske investitore koji su htjeli kupiti njemačke kompanije koje proizvode elektronske uređaje.

Njemačko-francuske nesuglasice

Tradicionalno, Njemačka i Francuska sebe vide kao bliske partnere. To važi i kada je reč o cilju strateške autonomije. Kao što se u njemačkom koalicijskom ugovoru više puta navodi, Francuska sebe vidi „kao motor europske strateške autonomije", posebno kada se radi o obrani.

Ali upravo tu postoje nesuglasice. Obje strane sporo napreduju sa zajedničkim projektom borbenih aviona FCAS. I u drugim projektima suradnje ponekad se jedna ili druga strana osjeća izostavljenom.

Henning Hoff kritizirsa što njemačka vlada ignorira „činjenicu da njoihove, navodno nacionalne akcije imaju europske posljedice i da ih uvijek treba uskladiti s Francuskom". Scholz „još uvijek nije pronašao svoju ulogu na europskoj sceni. Ukoliko se uskoro ne smanje brojne nesuglasice u njemačko-francuskim odnosima, onda će biti teško za euvropsku autonomiju". Ali: „Cilj je realan i vjerujem da ako postoji želja da se reše mnogi postojeći sigurnosni problemi, ništa drugo osim suradnje ne preostaje kao cilj", uvjeren je Hoff.