Kako političari koriste govor tijela

„Ruck Zuck" bio je naziv jednog vrlo omiljenog televizijskog kviza u 90-tim godinama u Njemačkoj. Kandidati su morali pokazati, odnosno, pogoditi određene pojmove što je moguće prije. Jedino pravilo je bilo da pri tome nisu smjeli koristiti geste kao ni zvukove.

Promatrajaći njemačke političare može se steći dojam kako ova igra bez gesti među njima još uvijek traje - pogotovo ukoliko ih se usporedi s kolegama iz inozemstva. Prisjetimo se samo geste, opuštenog pokreta s kojim je Barack Obama ovog ljeta u Berlinu iznenada skinuo svoj sako.

U usporedbi s njime, čini se kao da se njemačka kancelarka čak ni na temperaturi iznad 30 stupnjeva čak niti ne znoji. Dok američki predsjednik vrlo rado na sav glas pjeva i pleše, Angela Merkel tek mirno osluškuje Wagnerove opere. Je li to tipično njemački - prenositi sadržaje bez korištenja gesti, bez gotovo ikakvog govora tijela?

Stabilnost umjesto testosterona

Kako kaže Paula Dieh, u usporedbi s Angelom Merkel, njezin najveći kandidat u utrci za položaj kancelara Peer Steinbrück, je već mnogo impulsivniji, agresivniji i odaje dojam jednog borbenog duha. „Njegov govor tijela je puno drugačiji od Merkeličinog. Njegova gestikulacija i pokreti zauzimaju mnogo prostora, njegovi pokreti su intenzivniji, on se često kreće kroz prostor. Time on pozornost skreće na sebe kao na osobu, dok se kod Angele Merkel u prvom redu nalazi njezin položaj, odnosno, uloga koju ispunjava", kaže Paula Diehl.

Ona dodaje kako Steinbrück pri tome koristi tipično muški način izražavanja s jakim naglaskom na imidžu nekog stručnjaka, dok Merkel izbjegava sve što bi moglo pokvariti neutralni dojam kojeg želi ostaviti.„Da i ne. Mimiku i geste koriste i njemački političari ali mnogo decentnije. To prije svega vrijedi za Angelu Merkel. Njezin govor tijela karakterizira kontrolirana mimika i simetrična gestikulacija.

Ovakvo držanje posebno signalizira stabilnost i prenosi osjećaj povjerenja i sigurnosti. U to se dobro uklapa i način njezina govora, u kojem nema polemiziranja i koji djeluje uravnoteženo", kažu Stefan Verra, stručnjak za govor tijela i Paula Diehl, politologica. Njih oboje se već godinama bave istraživanjima insceniranja političara u javnosti.

Prizori iz bračnog života - da, ali samo u Americi

Kako u Južnoj, tako ni u Sjevernoj Americi, se političari mnogo ne susprežu kada je riječ o oštroj kritici svojih protivnika. „Oni tada vrlo često postaju i vrlo osobni. Toga u Njemačkoj za sada nema. Ovdje političari još uvijek pokušavaju privatni život ostaviti sa strane. A to su prihvatili i njemački mediji. Svi imaju razumijevanja za to da Angela Merkel nerado u javnost izlazi sa svojim suprugom. Gotovo da joj nitko ne postavlja niti pitanja vezana za privatni život", kaže Paula Diehl.

Osim toga, u Njemačkoj stranke kao takve igraju najvažniju ulogu, dok primjerice u SAD-u politikom sve više dominiraju osobe političara.No, usprkos svemu, Peer Steinbrück u usporedbi s političarima iz SAD-a, a pogotovo s onima iz Latinske Amerike, djeluje vrlo suhoparno i službeno. Kada je nedavno na njemačkoj televiziji naizgled spontano ispustio nekoliko suza kada ga je njegova supruga pred kamerama pohvalila, čak niti to nije djelovalo posebno spektakularno. „Upravo u Latinskoj Americi ali i u SAD-u su izborne kampanje puno emocionalnije, i to bez obzira je li riječ o političkim raspravama ili načinu kako se neki političar predstavlja, odnosno, postavlja u scenu", kaže Paula Diehl, i sama podrijetlom iz Brazila.

Ona navodi primjer argentinske predsjednice Cristine Fernandez de Kirchner. Ona je tijekom predizborne kampanje 2011. godine vrlo često isticala svoju tugu za preminulim predsjednikom i svojim suprugom Nestorom Kirchnerom. U javnosti se pojavljivala isključivo u crnini a Kirchnerovo ime nije nikada spominjala, već je uvijek govorila samo kao o „Njemu".

Bush i Obama na hamburgeru, Berlusconi u kupaćim gaćama na plaži

Kada je riječ o govoru tijela, ona navodi kako se svakako mora voditi računa i o kulturnim razlikama, te razlikama u mentalitetu stanovnika raznih zemalja. Europljani sa sjevera primjerice u pravilu manje gestikuliraju, za razliku od svojih južnih susjeda. S time u svezi postoji i čitav niz situacija u kojima će se političari neke zemlje rado pokazati u javnosti kako bi pojačali dojam svoje povezanosti s narodom i tradicijom.

„Primjerice, njemački političari će vrlo rado pred kamerama zagristi u neku pečenu kobasicu. I u SAD-u hrana tijekom predizborne kampanje igra veliku ulogu. Barack Obama je tijekom svoje kampanje vrlo često jeo razne hamburgere.", kaže novinar i politolog Constantin Alexander.

Odlučuju ipak i simpatije i osjećaj povezanosti

U Italiji se političari u posljednje vrijeme vole fotografirati na plaži, u kupaćim kostimima. Ovaj je trend takoreći „uveo" bivši premijer zemlje, Silvio Berlusconi. „Vrlo je zanimljivo promatrati promjene u govoru tijela otkako se u Italiji pojavio Berlusconi. Taj govor tijela se nimalo ne pridržava ustaljenog načina kako su se političari do tada prikazivali. Osim toga, novost su i vicevi koji su često ispod razine pristojnosti, i čini se kao da dotični time želi reći: „Ja imam toliku moć da si mogu priuštiti nastup koji nije tipičan za političare", kaže Paula Diehl.

No, još uvijek ostaje otvoreno pitanje mogu li određena mimika, gestikulacija i simboli donijeti pobjedu na izborima. „Samo s određenim govorom tijela, zasigurno - ne. No s druge strane, moramo voditi računa i o tome da, iako se uvijek koncentriramo na sadržaje, naš mozak upija, registrira i reagira na daleko više toga nego što to sami mislimo. Ukoliko se u nečijoj blizini ne osjećamo ugodno ili ako imamo osjećaj da nas taj netko ne razumije, tada ga vrlo brzo prestajemo slušati.

U tom smislu, Paula Diehl još jednom upućuje na važnost hrane. „Tijekom predizborne kampanje u SAD-u kada su glavni kandidati bili Georg W.Bush i John Kerry, provedene su mnoge ankete među biračima. Kada ih se pitalo zašto ne žele glasati za Kerryja, mnogi su odgovorili kako si ne mogu zamisliti da s njime sjede kod kuće i pred televizorom opušteno jedu hamburger - dok su si istu scenu s Bushom mogli predočiti. Tko je pobjedio, znate i sami..." zaključuje Paula Diehl.