Kad život postane reality

Bio je sunčan dan i krenuli smo u šetnju. Odjednom, iznad naših glava proletjela su dva helikoptera. Izgledali su nekako drugačije, opakije od ovih naših, izgledali su nekako… američki. Kad su preletjeli središte grada, ostavili su iza sebe dvije goleme vatrene lopte, praćene tustim detonacijama. Majko mila, opet rat, ponovno bombardiranje, zaključili smo i pobjegli u dvorište gdje nas je čekao znameniti glumac Špiro Guberina, ovaj put u ulozi saborskog zastupnika.

‘Gospodine Špiro Špula Zlatna niti, što vi radite ovdje?’, pitali smo ga, a on nas je potištenim glasom izvijestio da evo, Ameri opet bombardiraju Srbe koji su pomahnitali zbog Kosova. Kao zastupnik, u povjerenju je dodao kako je naša Vlada također uspjela nešto zabrljati, pa je George Bush izdao naređenje da u paketu napadnu i nas. Pozvali smo uvaženoga Guberinu da se skloni zajedno s nama u podrum, a on je samo kratko prozborio ‘hvala, netjače’.

Međutim, u podrumu smo otkrili kamere privatne televizije, a strikan nam je priznao da nije sabornik već voditelj novog reality showa naziva ‘Budale u ratu’, te je na zamjeni jer je Renata Sopek na krstarenju jadranskim akvatorijem s dečkom poduzetnikom…

Društvo spektakla

Uhhh, bio je ovo samo san, zapravo noćna mora, ali vrlo jednostavna za tumačenje: iz potisnutih sjećanja izlaze ratne traume u kombinaciji s paranojom od društva spektakla. Kako mirno spavati kad je danas sve postalo reality? Kamere Velikog brata su posvuda, pa nam se podsvjesno tresu gaće da ćemo i mi doći na red. Posljednjih dana pratimo dva realityja u kojima naslovne uloge igraju dvojica sportskih idola nacije: Eduardo da Silva i Goran Ivanišević. Ako je Eduardo preživio onog rmpaliju koji mu je zamalo otkinuo nogu, nastradat će bogme od nas hrvatskih novinara. Teško se ne složiti da je Eduardo izuzetan dečko: njegova životna priča je dirljiva, izvrstan je igrač i napose ljudska pojava, fin je, marljiv, skroman, pravi prijatelj. Prvi je nogometaš koji je predivno bezobrazno odgovorio Zdravku Mamiću, zbog čega zaslužuje naklon do zemlje. Lijepo je da s njime suosjećamo jer je druge boje kože, došao je u našu zemlju i osvojio srca ljudi igrajući pod zastavom države u kojoj se nije rodio.

Ali brate, malo smo pretjerali s ovom medijskom ludnicom: jest da mu je brutalno slomljena noga, ali nacija je pala u toliki očaj kao da je pao avion ili da je došlo do masovnog trovanja amonijakom. Vijest o njegovoj nesreći zasjenila je onu da je u Puli izgorjela čitava škola. Razlog je vrlo jasan: ne boli mnoge od nas toliko Da Silvin otvoren prijelom, nego bojazan da ćemo se nasanjkati na Europskom prvenstvu, nakon što su naši svladali kriminalno loše Engleze, pa smo poletjeli do neba s nerealnim ambicijama. Doduše, kasnije su došli Nizozemci pa nas ubili u pojam, ali nema veze.

Skloni smo pljunuti na engleske novinare, ali naši su mediji objavili brutalnu sliku s poprišta ozljede dok je njihova televizija odlučila poštivati etička pravila profesije. Je li to ta golema ljubav prema Da Silvi u koju se kunemo ovih dana? Kako bi bilo da ga malo ostavimo na miru? Posebna je priča odnos prema igraču Birminghama Martinu Tayloru koji je skrivio ozljedu. On je nazivan krvnikom, mesarom, luđakom, divljakom i tko zna kako sve ne.  

Evo malo posipanja pepelom. Nitko nije bez grijeha, pa ni vaš novinar koji je na blogu podlegao hororu izravnog prijenosa kobne utakmice. Stoga je proglasio Taylora ‘životinjkom’, ‘zločincem’ i ‘traktoristom’ te se vruće glave, poput trenera Arsenala Arsenea Wengera, založio da navedeni nikad više ne zaigra nogomet.

Kopanje po životima

No priča o licemjerju ide dalje, jer ovdje je bila zaboravljena jedna mrlja iz prijašnjeg života, kad je vaš novinar na prijateljskom ‘haklu’ uspio slomiti nogu kolegi! No dobro, dotični se neoprezno zaletio u višepotpisanog nego on u njega, ili je to samo osobna, obrambena verzija iskusnog kostolomca. No dobro, bilo je tu nesrazmjera u tjelesnoj spremi pa je suparnik bio mekan kao meduza, ali nema veze. Noga je slomljena, a ja ga nisam ni posjetio jer, ponovimo, on je bio taj koji je udario po mojoj nozi. Tada nije još bilo kamera reality televizije, ali i ovakvo je dirljivo priznanje u trendu posvemašnjeg otkrivanja intime.

Intima je ugrožena i Goranu Ivaniševiću, a kopanje po njegovom životu kolega iz jednog zloglasnog tabloida opravdavano je na nacionalnoj televiziji ‘licemjerjem’, ‘bračnom nevjerom’ i sličnim agresivnim floskulama. Ha, tko se javio? Pa nije Ivanišević trošio na eventualnu ljubavnicu novac poreznih obveznika - doduše, prije izbora postao je ničim izazvan simpatizer HDZ-a, ali što se može, pripadnost ovoj stranci je ionako raširena bolest među našim vrhunskim sportašima. Uostalom, tko kaže da pripadnici ove stranke ne varaju žene pa ih se mora koriti kada to eventualno učine?

Kamere svuda oko nas

Kao što svi znamo, Goran Ivanišević zvani Zec razvalio je u napadu bijesa fotoaparat jednom paparazzu i to onako ciljano, precizno, kao što se Amerikanci hvale kod bombardiranja, ali zapravo razvale sve što im se nađe na putu. Za razliku od kolega iz tabloida, mnogi smatraju da treba zadržati dozu simpatije za Ivaniševića, jer je njegova reakcija bila samo prokleto ljudska. Kad je mlatarao lopticu reketom, diljem svijeta su ga obožavali baš zato jer je na terenu bio veliki živac i pokazivao emocije.

Sjetimo se samo osvajanja Wimbledona 2001. kada je ludovao skidajući majice, potpuno neprimjereno nazivao linijske suce ‘faggots’ (pederi), te po povratku upriličio manijakalno slavlje na splitskoj rivi. Čak i kao takav, Zec je bio apsolutni ljubimac ne samo Hrvata već i uvijek suzdržanih Engleza koje u vlastitoj bahatosti volimo nazivati bahatima - jer je od igrača postavljenog odlukom vodstva turnira, pozivnicom ili wild cardom došao do senzacionalne pobjede.

Ljudi se identificiraju sa životima sportaša i, naravno, čine to posve neumjereno, pomalo i opsesivno, a ni u jednom udžbeniku ne piše da sportaši moraju biti baš do kraja savršeni ljudi. Zato, prije nego što bacimo kamen na Taylora, zaplačemo nad Eduardom ili opsujemo Ivaniševića, zamislimo se malo nad samima sobom i vlastitim postupcima. Koliko smo nogu slomili drugima? Jesmo li varali žene? Ne bismo li željeli malo osobnog mira u slučaju teške bolesti ili otvorenog prijeloma noge? Pazimo dobro: reality kamere svuda su oko nas.

Na kraju neka ostane zabilježeno: Taylor je ipak mediokritetski nogometni trudbenik, a Dudu je istinski umjetnik. 

Petar Glodić je nezavisni novinar.
Komentar ne odražava nužno stavove redakcije.
Metro Express podržava različita gledišta.