Josip Botteri Dini - Sjećanja na Zagreb

Razgovaramo s akademskim slikarom, profesorom na splitskoj ALU, Josipom Botteri Dinijem, autorom iznimnog opusa.

Gospodine Botteri, Vi ste rođeni u Zagrebu.

- Voljom Božjom i povijesnim prilikama rodio sam se u Zagrebu, 1943.g., usred II. svjetskog rata. 1945.g. moja je obitelj prognana iz Zagreba i život smo nastavili živjeti u Splitu. U Zagreb sam se vraćao na školovanje u Sjemenišnu gimnaziju, 1958.g, pa na Akademiju likovnih umjetnosti 1964.g.

Ostao sam privržen Zagrebu izlažući svoje slike na više samostalnih izložbi, a posebice na onoj održanoj u Umjetničkom paviljonu 1990.g. u danima kada se otvarao cvijet hrvatske slobode i neovisnosti,kada se oblikovala nova hrvatska država, njenja državnost i politika, kada smo slobodno mogli govoriti o kulturi Hrvata i nastavljati stvarati hrvatsku kulturu i razmijenjivati svoja iskustva sa ostalim slobodnim svijetom.

Sve se to plaćalo krvarinom hrvatskih mučenika,koji su životima štitili korake hrvatske slobode i samobitnosti.

Zagreb je za Vas vrlo značajan.

- Od 1990.g. Zagreb zauzima centralno mjesto mojih kretanja i glavna je pozornica na kojoj nastupam kao umjetnik.

U njemu sam formiran duhovno i intelektualno. Tu sam primio sve nužne poduke potrebne za samostalno umjetničko djelovanje. Tu sam susreo brojne kolege sa studija, kao i mnoge profesore, na žalost,danas sam i sam ostario a profesori su prešli preko rijeke Stiks.

Sjećanja su naša, naš nezapisani životni roman, koji živimo. Iako stara izreka govori: Sve umire, ništa ne ostaje. Druga veli: Sve se mijenja i mi isti se mijenjamo. Ni jedna niti druga nisu kazale sve. Nešto bitno od svih i od svakoga, pa i od nas samih, na mrežici cjediljke ostaje.

Nadahnuća, životni stavovi,dobri prijateljski odnosi, poštivanja drugih, nada i ljubav, dobrota i ljepota, dobra i zanosna djela bilo kojeg rada i djela.

Zagreb je prepun iznimnih djela, u crkvama i galerijama.

- Ipak za zainteresiranog tragača za likovnim čudima hrvatskle umjetnosti potakao bih na šetnju crkvama i muzejima Zagreba. Student ALU bi morao sam, u tišini, poći hodočastiti od katedrale i vidjeti portal i Frangeševo Presveto Trojstvo, pa u crkvi vidjeti Medovićevog sv. Jerolima, pa Meštrovićevu skulpturu-reljef Krist i bl.. Alojzije Stepinac. Riznica i drugi oltari su gozba za kulturnog promatrača, umjetnost koja je nastajala od 12.stoljeća do danas.

Valja poći do Franjevačke crkve na Kaptolu. Vitraji Ive Dulčića, gotički potrtal sa skulpturalnim poliptihom svetaca.

Treba napomenuti i mozaik sv Marka Križevčanina, djelo A.Starčevića u crkvi tog hrvatskog sveca. Posebno valja pogledati crkvu vl, Augustina Kažotića na Peščenici, djelo arhitekta Borisa Magaša.

U crkvi Bezgrješne Djevice Marije u Dubravi kod franjevaca nalazi se monumentalno Kristovo raspeće, djelo A.Augustinčića, saliveno u bronci.

Crkva svc. Franje Ksaverskoga na Ksaveru premda barokna, ujedno je i galerija sakralnih djela Zlatka Šulentića.

Prvi su vitraji jednog modernog hrvatskog slikara i remek su djelo njegovog ukupnog stvaralaštva. Crkvu sv. Marka na Griču rese Meštrovićeva, Kljakovićeva i Babićeva djela sakralnog sadržaja i nadahnuća. Isusovačka crkva sv. Katarine biser je baroka uz danas MGC,nekoć samostan Družbe Isusove. S Gornjeg grada valja se spustiti do Jelačićevog placa, Harmice, Trga bana Jelačića i pogledati crkvu Ranjenog Isusa pod neboderom s vitrajima . M.Trepše i gotičkom skulpturom Osuđenog Krista.

Djela Ljube Babića vidjet ćemo i u crkvi Sjemeništa na Šalati a i u crkvi sv. Ante na Sv. Duhu.

U Nadbiskupskom dvoru krije se i kapela sv. Stjepana sa srednjovjekovnim freskama, kao što ih ima u sakristiji katedrale, a i najnovije vrijeme pronađenih na unutarnjem južnom zidu same Prvostoilnice.

Moderno uređenu crkvu Gospe Lurdske projektirao je znameniti slovenski arhitekt Plečnik u Zvonimirovoj ulici prije II svjetskog rata.

Nismo dovoljno svjesni kako se galerija hrvatskog kiparstva nalazi na otvorenom, na groblju Mirogoj, posebno pod Arkadama.

Dao sam samo neke naznake o kulrno umjetničkom blagu u Zagrebu.

Svatko ima mogućnost stvoriti svoj izbor. Moje su naznake vezane uz sakralnu umjetnost jer je smatram skrivenom od medijske pozornosti još uvijek.

Moderna galerija kao stalni postav izlaže djela hrvatske umjetnosti 19.,20. I 21.stoljeća a jednako izlaže u izložbenom programu pretežito hrvatske umjetnike.

Vrijedi češće poći promatrati stalni postav izložbe. Umjetnik mora održavati svoje odnose sa svojom baštinom i sa svojim vremenom i stvarati svoj izbor umjetnina, likovnosti, pomažući i sebi razjasniti samog sebe.

Jednako MGC, kao i Umjetnički paviljon, mjesta su neprestanog likovnog života Zagreba i Hrvatske.

Kako umjetnici pristupaju sakralnom motivu?

- Svaki umjetnik pozvan je iznostiti svoj doživljaj ljudske egzistencije otvorene Stvoritelju kroz svoju umjetnost. Mi govorimo o likovnoj umjetnosti, ne zaboravljajući i druge umjetnosti, glazbu, pjesništvo,književnost. U ovom govoru nitko ne može iskazati isključivo nego vlastiti doživljaj mora umjetnosti u kojem se duša kupa i pliva, prepušta zanosima kroz koje je prolazio umjetnik, dok je meditirao svete teme.

Sakralna umjetnost u Hrvatskoj?

- Hrvati su među drugim narodima i kulturama ostvarili niz umjetnina. Vrlo je važno istaknuti mnoštvo novovjekih sakralnih gradnja,novih crkava,koje su dozivale suvremene umjetnike da u njima stvore nova djela vječito poželjne i potresne „BIBLIAE PAUPERUM". Jedan od razloga za brojne novogradnje bila su ratna razaranja u kojima su uništene iz mržnje na sveto, mnoge svetinje.

Drugi razlog je razvitak gradova i sela i duhovne i kultutološke potrebe da se Stvoritelju podignu svetišta u našem vremenu, u kojima će se slaviti Stvoritelj, Sv.Trojstvo, Bl. Djevica Marija, sveci i posebno evanđeoske teme.

Kako vi vidite sakralnu umjetnost?

- Umjetnost u sebi živi od ponavljanja sadržaja i njihovih reinterpretacija, autorskih originalnih inačica.

Kada govorimo o sakralnoj umjetnosti, mi ne mislimo samo na jasnu, odmah čitljivu, brzu prepoznatljivu ikonografiju i strogu figuraciju.

Moramo biti svjesni koliko je u 20. Stoljeću u području umjetnosti svih njenih rodova, zauzela prostora i u našoj svijesti i podsvijesti apstraktna umjetnost.

O samom razvoju morfologije i smjeni umjetničkih pravaca nećemo govoriti jer ta su znanja predmet opće kulture i naobrazbe. Ipak treba reći kako se sakralna umjetnost kreće u kontinuitetu služeći se svim preobrazbama kroz koje prolazi razvoj umjetnosti općenito.

Sakralna umjetnost,može se smatrati u jednom smislu i angažiranom umjetnosti. Umjetrnik je svjestan kako njegovo djelo je u službi svetog. Pred praznim zidom crkve, najčešće iza glavnog oltara, iza svetohraništa ,slikar se osjeti malenim, jednim od mnogih romara. Treba u molitvi klečeći pokušati zaroniti u snoviđenje. Dogodi se sretno viđenje ponekad. Umjetnost je viđenje, viđenje, viđenje u sebi ili izvan sebe,kako ćemo to naći u Ivanovoj Apokalipsi zapisano. To je nadahnuće. Moramo biti ponizni i zahvaljivati Gospodinu.

Jer "Tko će se uspeti na goru Gospodinovu i tko će stati na sveto mjesto njegovo?" - samo onaj koji je neporočan i čista srca. Ali, svi smo svjesni svojih slabosti, stoga moramo tiho, na prstima prolaziti svetom mjestu.

To su osjećali i osjećaju svi oni koji se osjećaju pozvani ostvarivati sakralnu umjetnost.