Još nismo ni vidjeli pravi zbjeg...

„Ako Europljani misle da danas imaju problem sa izbjeglicama, pričekajte dvadesetak godina", zloguko najavljuje Stephen A. Cheney. Jer onda neće krenuti tek nekoliko stotina tisuća, nego možda i dvadesetak milijuna ljudi iz Afrike. I to ne zbog rata, nego zbog klimatskih promjena - makar nisu isključeni niti oružani sukobi u borbi za izvor vode i područje plodne zemlje.

Cheney je bivši general američkih marinaca koji se danas aktivno bavi problemima okoliša. U najnovijem izvješću britanskog Environmental Justice Foundation i on analizira moguće posljedice globalnog zatopljenja naše planete.

U siromašnim zemljama je pet puta veći rizik da će ljudi morati napustiti svoje domove, svjedoči i izvješće organizacije Oxfam objavljen ovog tjedna. Ta migracija se već događa: od 2008. do 2016. je svoje domove napustilo oko 14 milijuna ljudi jer više nisu imali od čega živjeti.

Zbog globalnog zagrijavanja, do vode je sve teže doći. U jednom trenutku tamo više nije moguće ostati živjeti.

Ako to nisu „prave" izbjeglice...

Hrabra odluka vlade Novog Zelanda da će i klimatsku promjenu prihvatiti kao razlog davanja azila je prije svega namijenjena susjednim zemljama: mnogim sićušnim otočnim državama Pacifika prijeti povišenje razine mora i već je izvjesno da će neki od tih otoka praktično potpuno nestati. Međunarodnim propisima to nije bio razlog za davanje azila, ali je jasno da su ti ljudi apsolutno ugroženi.

No još je gore u područjima gdje se širi pustinja ili gdje sve češće haraju prirodne nepogode. Povezano sa siromaštvom, to je smrtonosna kombinacija: „Ljudi u tim zemljama zbog svog siromaštva često nisu u stanju reagirati na katastrofe niti učiniti nešto da se zaštite", objašnjava Jan Kowalzig, stručnjak za klimu organizacije Oxfam. U područjima sa olujnim nevremenima ljudi nemaju novaca za solidne kuće, a i sustav upozorenja je daleko od onog u razvijenim zemljama.

Što je još gore, često je tu i kombinacija izbjeglica iz „starih" i „novih" razloga kaže Kowalzig. Ako je vode ili plodne zemlje sve manje, prvo će opet na put morati krenuti i društveno i fizički slabiji: nacionalne i etničke manjine, žene, starci, bolesni...

I naravno djeca: njemački ogranak humanitarne organizacije World Vision je izračunao kako će i do 175 milijuna mališana biti suočeno sa posljedicama klimatskih promjena. I poplave i suše će značiti manje hrane, sve manje čiste vode nosi opasnost zaraza.

Naravno da je hurikana i oluja bilo oduvijek. Ali sve ih je više i njihova današnja silina lako ruši kolibe najsiromašnijih.

Polica osiguranja

Što uopće učiniti? Bogata zemlja kao što je Njemačka je prošle godine platila preko 23 milijarde eura za različite oblike pomoći u razvoju, ali tek sićušni dio odlazi u zaštitu od katastrofa uzrokovanih klimatskom promjenom. Ipak je i politika je shvatila važnost tog problema, ali se i traže posve novi putovi kako bi se to financiralo.

Prije dvije godine su zemlje skupine G-7 pokrenule inicijativu InsuResilience koja bi do 2020.godine trebala osigurati oko 400 milijuna ljudi u zemljama u razvoju. „Osigurati" je tu posve ispravna riječ: stvarno je to zapravo polica osiguranja koja se sklapa protiv takvih prirodnih nepogoda i tako je već „pokriveno" oko stotinjak milijuna ljudi uplatama koje stižu i iz EU i SAD. Prednost toga jest da bi taj novac bio odmah isplaćen u slučaju katastrofe, umjesto da se vječito sakuplja na donatorskim konferencijama.

Ali niti to nije dovoljno, jer promjena klime se već vidi sa svakom žetvom i svakim vodostajem obližnje rijeke, osobito u siromašnim zemljama koje i jesu takve zbog nepovoljnog geografskog smještaja. Ipak, ta „polica osiguranja" će biti tema i konferencije COP23.