Jedinstvena retrospektiva Glaubera Roche u kinu Tuškanac

Glauber Rocha jedan je od pokretača i prvaka brazilskog pokreta Cinema Novo, nastalog početkom 1960-ih pod utjecajem talijanskog neorealizma, francuskog novog vala i Sergeja M. Ejzenštejna. Glavni cilj bila je obnova brazilske kinematografije na načelima modernističke estetike i beskompromisne društvene kritike, čime je najavio izrazito politički filmski modernizam latinoameričkog filma 1960-ih. Rocha je pokret teorijski pripremio nizom eseja i knjigom Kritička revizija brazilskog filma iz 1962. godine.

Film Barravento (1962) Rocha je realizirao u dobi od svega 24 godine, a film je nastao pod neorealističkim utjecajem, ali garniranim ejzenštejnovskim ideološko-oblikovnim žarom provučenim kroz slikovito-melodramatični filter Emilija Fernandeza, najslavnijeg meksičkog sineasta do pojave generacije Cuarona, Iñárritua i dr. Film je smjesta prepoznat kao bitan predstavnik brazilskog Cinema Novo, čiji je Rocha bio glavni glasnogovornik i ideolog, pa je internacionalnu premijeru imao u glavnom programu uglednog festivala u Karlovym Varyma.

S nepunih 25 godina, Rocha je napisao i režirao Bog i đavao u zemlji sunca (1964). Snimljen u ekspresivnoj crno-bijeloj tehnici, s osloncem u narodnoj predaji i intenzivnoj stilizaciji, povezujući simbolizam i realizam, film je bio prava filmska senzacija, uvršten je u glavni program festivala u Cannesu, a među ostalima oduševio je i Luisa Buñuela. Kritičari su isticali fuziju europskih i afro-brazilskih elemenata, stil „negdje između narodne balade i suvremenog mita", originalnu poetičnost i šokantnu polemičnost, te je 2015. proglašen 2. najboljim brazilskim filmom svih vremena.

Zemlja u transu (1967) središnji je dio autorove 'brazilske trilogije'. Riječ je o anarhoidno intoniranom filmu koji rabi radikalno modernističke postupke montažnog strukturiranja. Brazilska vlada, koja je došla na vlast vojnim pučem, prvotno ga je zabranila za javno prikazivanje zbog „ocrnjivanja slike Brazila". Ipak, nakon protesta brazilskih i francuskih kritičara zabrana je povučena, a film prikazan u Cannesu, u njegovom glavnom programu gdje je osvojio nagradu međunarodnog udruženja kritičara FIPRESCI.

Antonio koji donosi smrt (1969) je prvi film Glaubera Roche snimljen u boji, ujedno i posljednji snimljen u Brazilu prije njegova dobrovoljna odlaska u političku emigraciju. Završni dio njegove znamenite trilogije prati revolveraškog najamnika Antonija koji se kao bitan sporedan lik pojavio u prvom dijelu trilogije, pa je film u cjelini varijacija na to prethodno ostvarenje, no sada su mistici i naslovni junak prikazani afirmativno. Film je uvršten u glavni program festivala u Cannesu gdje je dobio nagradu za najbolju režiju, a jedan je od omiljenih filmova čuvenog Martina Scorsesea.

Nakon napuštanja Brazila i snimanja filmova po Africi i Europi bez ikakva značajnijeg odjeka, krajem desetljeća vratio se u Brazil i snimio svoj posljednji film Doba zemlje (1980), inspiriran ubojstvom Pier Paola Pasolinija. Posrijedi je autorov najeksperimentalniji film, jedan od najradikalnijih primjeraka neoavangardizma u formi cjelovečernjeg igranog filma u kojem je kritika hvalila Rochin neumrli i beskompromisni kreativni zanos, ali i otpisivala film kao plod potpune proizvoljnosti te kaotičnu (anti)strukturu lišenu svakog smisla.

Kino Tuškanac tako donosi jedinstvenu retrospektivu Glaubera Roche, a obzirom da su Rochini filmovi u nas izuzetno rijetko i već poodavno prikazivani, dragocjena je to prilika za upoznavanje s najvažnijim dijelom opusa jednog od prvaka filmskog modernizma u svjetskim razmjerima. Prilika koju nijedan iole ozbiljan filmofil ne bi smio propustiti, tim prije što su kopije većine filmova svježe restaurirane te se po prvi puta prikazuju u Republici Hrvatskoj.