Iskusila sam strast, jesam li sretna osoba?
Moram ti napokon priznati, nemam uzmaka više, borila sam se sa sobom, ali, neprekidno mi je ON na umu...
Draga moja,
sjetna sam ovih dana, sjećanja naviru, shrvana u zombi fazi, povlačim se a nigdje nisam. Toliko toga mi se dogodilo da ne znam gdje početi, a posebno ne znam kako će završiti. Moj život mi je postao nepoznanica. Meni koja sam uvijek imala cilj pred sobom i grabila naprijed. Sve je stalo. Čekam a ne znam što.
Rekoh, da ti se javim i opišem konfuziju kroz koju prolazim unazad nekoliko mjeseci, naši kratki razgovori su naprosto nemogući a kad ti i jednu stvar kažem, ti odmah skačeš i prozivaš me, naprosto planeš, zaštitnički. Zahvalna sam ti.
Dobro znam da me voliš, želiš mi dobro, prijateljice smo godinama. Moram ti napokon priznati, nemam uzmaka više, borila sam se sa sobom, ali, neprekidno mi je ON na umu. Znam, vrištala si od sreće kad sam ti rekla da sam se seksala nakon nekoliko godina, i sama ne znam kako, spontano, dogodilo se. Takvu čaroliju sam doživjela opčinjenu kemijom i strasti za koju nisam znala da imam. Svejedno si vikala na mene kad sam ti rekla da sam i nadalje s osobom koja mi je sve draža. Ne viđamo se više. Međutim, do te mjere mi se uvukao pod kožu. Zamisli, da, želim živjeti s njim, želim zasnovati dom i obitelj. Želim mu kuhati, maziti ga, šetati, plivati s njim, izležavati se s njim, plesati, držati ga u krilu dok drijema, da, baš tako, kao balavica koja sanja svoju prvu ljubav. Nije mi važno u kojem sam gradu, samo da smo zajedno. Želim mu biti potpora i oslonac, stabilnost, smirenost, oaza sreće i užitka, prihvatila bih njegovu djecu, pomogla u dizanju i odrastanju. Eto, toliko mi je stalo do njega. Sad se sama sebi čudim da sam to izgovorila. Osvojio me svojom toplinom.
Jesam, zaljubila sam se, kako vrijeme odmiče, zavoljela cijelim bićem...
... iskusila sam ljubav, a da li sam sretna? Više ne znam. Zbog njega sam i ostala u ovom skupom gradu, iako sam imala bezbroj planova, na korak do realizacije. Sve sam potisnula, stala i čekam da se dogodi čudo, jer kako opisati nešto za što ne znam što je, kako izgleda, funkcionira, može li opstati. Čekam naš zajednički život. Da, to mi se vrti u glavi.
Znaš li što mi je reklo moje dijete koje me je posjetilo? "Mama, toliko si propatila zbog nas, sad smo svjesni, molim te budi napokon sretna, ostani i bori se za sebe i svoju sreću. Važno je da si nam dostupna ako te zatrebamo."
Znam, vidim te. Sad skačeš i vrištiš, već posežeš za mobitelom da mi streseš svašta, znam da me želiš osvijestiti i zaštititi, kao i ja tebe. Zato ti i pišem, da malo analiziramo moj dio života, kako bih shvatila zašto i kako je moguće da mi se to dogodilo. Kako je ljubav ušetala u moj život? Ja koja sam u svim varijantama bola stoički trpjela godinama omalovažavanja, neprekidno radila da održim obitelj, zapostavila sebe.
Gasio se jedan po jedan moj osjećaj, nisam postojala, prestala biti žena, samo oni, moja djeca,on koji je bio s njima dok sam trčala po terenima da zaradim. Svi vi kolege ste izlazili van, ja sam dovršavala poslovna izvješća. Išli ste na koncerte, družili se a ja sam s djecom telefonski rješavala zadaće iz podstanarskih soba.
Ne, ne ljutim se što vičeš na mene da sam budala, da sam previše podnosila u životu i da mi sad ne treba itko tko me neće poštovati i voljeti, uzvratiti pažnju. Da se pazim iskorištavanja, igranja mozgom, da sam preosjećajna i s tim i nezaštićena. Kako si ono rekla, samo osjećajna osoba može nakon svih patnji koje je imala progutati sve i njegovati glavnog uzročnika.
Uvijek bi se smijale našim dogodovštinama što smo sve prošle i situacijama u kojima smo se nalazile, bila jedna drugoj potpora, plakale i smijale se do suza. Posao za petama, ništa me nije zanimalo, gledala sam kako im omogućiti sve, za sebe nisam ništa odvajala. Odvukla si me jedan puta kod frizera, doslovce za rukav. Nisam obraćala pažnju na svoj izgled, nisam si bila važna. Nisam postojala, kome i za što? Vječito hladna postelja bez žara i plama, grozila sam se kad sam zatekla puno toga što nije moje, u mojoj spavaćoj sobi, samo bi suze klizale.
Odavno sam se povukla u sebe, puno toga nisam imala hrabrosti izgovoriti, moja bol, moje suze, moj život.
A i sada, vrijeme ide, pa zastane, opet krene, dobro znaš da sam bila okrenuta isključivo obitelji. Nigdje nisam postojala, nisam imala svoje mjesto, svi su bili ispred i važniji. Što ću im donijeti s puta, dal' ću stići kupiti sve za kuću za to kratko vrijeme dok dođem s terena, dal' ću stići do njihovih razrednika u škole, vidjeti ocjene, ugovoriti instrukcije, kupiti odjeće, presložiti ormare, oprati i opeglati sve i uz to skuhati da imaju neko vrijeme što vole, posložiti u zamrzivač.
Uvijek jurnjava, šivanje, krpanje, popravljanje patenta na hlačama, zakrpe, vađenje fleka s najdražih majica. Ne bih spavala tih nekoliko dana od kućnog posla. Kuhinja, šnicle, salate, prilozi, kolači, telefon na uhu, poslovođa zove, onda tehnički direktor, pa voditelj nabave, ljudski resursi za istek ugovora nekome...
...i ne primijetim da sam u kući sama, da su se svi razbježali, pa ih
ponaosob moram zvati da dođu jesti. Sjedamo, jedemo, uglavnom ja stojim i dodajem, stol je uvijek pretrpan, jer bez 3 priloga nema ručka, a sve se pojede i prije zvanične večere... gomila suđa, trpam u mašinu, drugi dio perem ručno jer moram napraviti još kolača, trebaju djeca na proslavu nositi. Okrećem se a moga supruga opet nema, djeca zabavljena na kompu. Pitam ih znaju li gdje je otac, odmahuju glavom. Zaboravim i zašto sam pitala. Mogao je bar ta tri ili četiri dana biti više kod kuće.
U tim situacijama smo se često čule, bila sam suhih bolnih grčevitih suza, svjesna gdje je i što radi, da će se opet uvući kasno u krevet dok budem spavala.
Pokušavala si mi objasniti da se maknem od tog svega, posebno kad sam dobila od njega infekciju koju je pokupio. Tada sam bila na rubu da raskinem agoniju, ali, djeca! Ona nisu mogla sa mnom na teren, posla nije bilo kod kuće, a i ostavila sam stabilnu firmu kako bi zaradila da imamo sve, jer se razbolio i umirovio. Do tada je bio na terenu, dolazio 3 dana u 2 mjeseca s gomilom prljavog veša, provodio s prijateljima te dane, a ja sam prala, i zgražala se na flekama ruža za usne i na njegovim gaćama i duge dlake kose raznih boja, svaki puta drugačije. Sjećaš li se kad sam pukla, spakovala sve njegovo i ostavila torbe pred vratima? Došao je, ostavio torbe prljavog veša i produžio u vikendicu s "prijateljima" a birao vrijeme da ne budem kod kuće. Bila sam na poslu i onda po djecu jurila, jedno u jaslicama a drugo u vrtiću. Zvala sam te, al se javio tvoj muž. Plakala sam, a on meni kaže da se smirim, vratim sve na svoje mjesto i nastavim živjeti kao da se to nije dogodilo. Rekao mi je da je bolje zbog djece da imam obitelj formalnu nego da sam rastavljena, tad ću biti na meti mnogim idiotima, i još mi je rekao da zna za tvoga ljubavnika ali šuti jer ti ne može udovoljiti na tom polju, i njemu su važna djeca. Ostala sam paf! Slomilo se nešto u meni, vratila sam njegove stvari i sve mehanički počela raditi. Bila sam ubijena, do kraja. Kako je samo vješto manipulirao i na mene uvijek svaljivao krivicu, mijenjao teme, znao je da djecu obožavam i da ću sve učiniti zbog njih.
I onda se razbolio do te mjere da nije više mogao raditi. Premalena mirovina, morala sam na teren, prvo od jutra do mraka a onda 600km od kuće. Njegova mirovina je bila njegov džeparac, baš sva plaćanja na mojim leđima, trajnim nalozima sam režije plaćala, djeci otvorila račune s karticama da mogu na bankomat i da imaju za jesti, hranu bi kupila, a za tekuće potrebe sam prebacivala njemu na račun, kao i za plaćanja kućnih pomoćnica i instrukcija. Trošio je i neprekidno tražio još i još s izlikama koje su bile toliko prozirne. Šutjela sam, stiskala zube i samo radila, neprekidno. Poništila sam punomoć na mom računu, nekoliko puta je bez pitanja ispraznio, ogolio sve.
Godinama je to bio hod na ivici žileta, samo zbog djece sam podnosila toliko ružnih stvari kojih se ne želim ni prisjećati, ne želim ih nikome. Puno puta si me tješila, odvukla na kavu i kolače, a na svaki zvrc mobitela bih skakala jer imati bolesno dijete koje je prepušteno sebi i prijateljima nije lako, njegovi padovi su bili više puta kobni. Srce mi se cijepalo, a živci? Nisam ni znala što je to, morala sam izdržati i jesam.
Sve je prošlo, iza mene puno odricanja, rada, ostali smo djeca i ja, neraskidiva nit među nama iako smo svi dislocirani, od malih nogu sam ih naučila da su samostalni, uvijek sam im dostupna.
Pronašla sam svoj mir, daleko od doma, od nemilih događaja, ušla u rutine, samo rad, ništa drugo, možda nekad malo šetnje i plivanja. Nezanimljiva, obična bezbojna osoba kojoj u dokumentima piše da je žensko, koja sanjari povremeno, puno piše i čita i druži se sa starim prijateljima. Teško sklapam nova prijateljstva, sve su to poznanstva, učtiva, distancirana, ne govorim o sebi, jer se nemam s čim ponositi. Znam da se mrgodiš sad, jer dok smo radile zajedno, si vidjela što sam postigla, mene autsajdera su postavili u upravu firme. Nikad ti nisam rekla zašto sam pristala, zbog dodatnog novca.
Zasitila sam se svega, sebe ponajviše. Neprekidno se pitam odakle mi snage za ono što je prošlo. Sjećaš li se kad si me nazvala i pitala kako sam, prošle godine, rekoh ti da sam prazne glave. Riješila sam djeci egzistenciju, vratila kredite, odmarala sam mozak. Međutim, sad sam kompletno prazna, sjetna, tužna, u čekanju ostvarenja sna. I prije nego me nazoveš i održiš lekciju, imaj na umu da mi je srce popunjeno i toplo, nemam kontrolu nad sobom, mašta radi ali mi nije saveznik, nemam načina utjehe, bezuvjetno ljubim.
Tu te molim da mi pomogneš.
Spremna sam da zaboravim na oprez, ponos, dostojanstvo zbog njega,muškarca koji je probudio ženu u meni,
da li je to fatalna ljubav?
Još sam prisebna i na nogama, ovo su moja sjećanja i razmišljanja, držim u sebi. Dok čekam, ne znam ni sama što, odlazim svaki dan na plivanje, to me jedino drži, osvježava, umiruje, razbuđuje, naprosto obožavam. Jest da je hladno ali izdržim nekoliko setova plivanja i onda se kasnije presvučem u suho i vježbam da se ugrijem, malo opuštajuće joge koliko se može na plaži...
...odlučila sam ne preskakati išta što mi čini radost. More me jedino smiruje i daje neku notu konstante, u njemu sam slobodna, svoja, osjećam se dobro, nema stega i sputavanja, samo svoje disanje čujem i zamahe ruku i nogu,volim plivati, taj spoj mi daje snage za dalje. Jer sam izgubila smisao i životni pravac, tražim se.
Ne znam zašto ti ovo pišem, možda se pojavio trenutak kada ne želim držati u sebi grč koji luta tijelom i stišće ponaosob svaki mišić, zazivam ga da mi dođe i osjetim ga samo u moru, kao da me mazi i ljubi. Ljubav me polako lomi. Još vladam svojim bićem, ne znam do kad je to moguće. Njega sam pustila jer mi je previše stalo do njega i njegove sreće i mira.
Što ja želim?
Stabilnost, razumijevanje, ugodnu komunikaciju, maženje, pažnju, ispijanje kave lagano uz sitne kolače i voće, malo čokolade, onako redom grickati i uživati...mir, poštovanje, ugoda... nije previše i moguće je, nadam se da će i on to shvatiti.
Sama sam sebi godinama društvo, onako mi je kako si napravim, uspješno mi to išlo, ali više ne, jer to nije više što želim, želim njega uz sebe.
Život je nepredvidiv, kad se najmanje nadaš, onda ti se dogodi da sve ono što godinama sanjaš se i dogodi, tako znaš da ne snivaš bez veze... i onda opet na vjetrometini svoje glave i ponašanja i mašte i ostalih osjećaja koji se izmjenjuju. Oduvijek sam se uvjeravala sa su moji snovi nedostižni i ne postoje, godinama uvijek isti san sa istim željama istog oblika ..isto sve sve sve...i onda doživim, okusim, omirišem, zaslijepljena ostanem...i prisiljena opet sve snivati, dok on ne dođe...
Novi komentar