Imamo li dovoljno vremena za spašavanje svijeta

Ottmar Edenhofer je optimist. Već godinama ovaj stručnjak za klimu upozorava na posljedice učinka staklenika, kao glavni ekonomist Instituta za istraživanje klimatskih posljedica u Potsdamu (PIK) i kao član globalnog Vijeća za klimu.

Ali države do sad nisu baš slušale, i zapravo sve manje to čine. Količina ispušnih plinova raste, Protokol iz Kyota, do sad jedini globalni potpisani ugovor o klimi, poštuje još tek mali broj zemalja. Svejedno, Edenhofer ustraje na cilju "do dva stupnja", kojeg se formalno rado drže i političari, samo što ga rijetko uistinu i poštuju. Edenhofer kaže: "Cilj do dva stupnja je ostvariv, ali predstavlja veliki izazov."

Time je mislio na to da prosječna temperatura Zemlje do 2100. godine ne smije porasti za više od dva stupnja. I to bi već bila izvjesna klimatska promjena, ali takva s kojom bi čovječanstvo moglo izlaziti na kraj. Temperatura je već porasla za jedan stupanj, otkako ljudi u velikim količinama kao energent koriste ugljen, dakle od 1850.

Čekanje će biti skupo

Ukoliko se sporazum o klimi dogovori do 2015., na Svjetskoj konferenciji o klimi koja će se tada održati u Parizu, gospodarski rast će u kratkom roku pasti za dva posto, jer će zemlje morati davati puno novca za borbu protiv učinka staklenika. Ukoliko sporazum bude potpisan tek 2030., pad će biti već sedam posto, predviđa Edenhoferova studija.Edenhofer je upravo predstavio rezultate istraživanja koje je njegov Institut proveo po nalogu Njemačkog saveznog ureda za zaštitu okoliša. Rezultat: ukoliko svjetska zajednica uskoro ne smisli neku učinkovitu politiku za zaštitu klime, troškovi država u borbi protiv posljedica toga će se utrostručiti.

Ugljični dioksid mora postati skuplji

Edenofer želi postići da se zemlje pridržavaju cilja do dva stupnja uz pomoć mjera koje se čine gotovo utopijskim: treba ustanoviti trgovinski sustav za ugljični dioksid na globalnoj razini, zahtijeva on, s cijenama između 20 i paprenih 50 eura po toni. Samo tako će fosilna goriva biti toliko skupa da će privreda prijeći na neku drugu vrstu energije. Trenutačno postoje samo pojedinačna takva tržišta, na primjer u Europi. Tamo je cijena po toni CO2 - tri eura.

Velike rasprave mogla bi potaknuti jedna druga Edenhoferova ideja: osim klasične obnovljive energije poput one dobivene iz vjetra i sunca, on se zalaže i za puno veću upotrebu biomase kao energenta, čiji bi CO2 trebalo odvajati i spremati duboko pod Zemljanom površinom.

Biljke koje služe kao energent, međutim, mnogi znanstvenici smatraju teško održivim rješenjem, jer bi biljke zapravo trebale služiti za proizvodnju hrane. Edenhofer pak tvrdi da se bez korištenja biomase cilj do dva stupnja može jednostavno otpisati.

Zaključak svega je da je potrebno otprilike desetorostruko povećanje cijene za izlučivanje ugljičnog dioksida te jedna nova sporna tehnika, koja još nije razrađena, a kojom bi se biomasa mogla učiniti neopasnom po okoliš. Edenhofer vjeruje da je to moguće. No postoji jedan veliki problem - a to je da nedostaje volja političara.