I šikare skladište ugljik?!

Čini se nevjerojatnim da suha, kamenita područja poput dinaridskog krša također mogu biti "ponori ugljika". Istraženo je takvo nešto nedavno na dosta radikalnom primjeru - na rubovima pustinje Takla Makan u Kini. Novo istraživanje ukazuje da upravo biljni pokrov sastavljen pretežno od grmlja i travnjaka može izvući značajne količine CO2 iz atmosfere, a pokazano je to u studiji objavljenoj u časopisu PNAS. Studiju je vodio Shilong Piao sa Sveučilišta u Pekingu, u suradnji s timom kineskih i međunarodnih znanstvenika, uključujući istraživače sa Sveučilišta Princeton i Kalifornijskog sveučilišta u Irvineu.

Masovne akcije pošumljavanja koje Kina provodi već godinama pretvaraju nekada "praznu" pustoš u vidljivo skladište ugljika. Znanstvenici su uzbuđeni zbog toga što otkriće baca novo svjetlo na važnost preciznijih klimatskih modela i na činjenicu da često zapostavljeni ekosustavi poput šikara i travnjaka mogu igrati bitnu ulogu u klimatskoj politici.

Nisko raslinje, grmlje svih vrsta, poput drugih biljaka, skuplja ugljik putem fotosinteze. Podsjetimo, fotosinteza je jedan od najvažnijih bioloških procesa kojim biljke, alge i neke bakterije pretvaraju sunčevu svjetlost u kemijsku energiju, proizvodeći hranu (ugljikohidrate, najčešće glukozu) iz ugljikovog dioksida i vode te pri tome otpuštaju kisik. Tu hranu, odnosno energiju biljke pohranjuju u lišću, kori tj. drvenastim dijelovima biljke i u tlu. Cijela ideja skladištenja ugljika putem biljaka počiva na ovom procesu.

Šikare nisu ‘biološka pustoš'

U slučaju kojim se bavimo danas, a na primjeru Kine, vlada je od 1978. sustavno sadila otporne grmove duž ruba Takla Makan pustinje, u sklopu programa zaustavljanja širenja pijeska. Satelitski podaci pokazuju da se okolna šikara profilirala kao "hladni otok" u zonama mjerenja ugljika: koncentracija CO2 u tom području bila je 1-2 dijela na milijun niža nego u okolnom zraku. Paralelno s time, zabilježen je nagli porast svjetlosti koju vegetacija emitira tijekom fotosinteze, što izravno ukazuje na intenzivan rast i aktivnost biljaka. Ukratko, podaci bilježe pad koncentracije ugljika i rast zelenila što su jasni signali da šikare aktivno vežu atmosferu CO2.

Ipak, u dosadašnjim ekološkim i klimatskim modelima uloga takvih šikara bilo je često podcijenjena ili zanemarena. Tradicionalno se znanstvena pažnja koncentrirala na velike šume kao glavna globalna skladišta ugljika, dok su sušne šikare i travnjaci smatrani manje značajnima. Međutim, rezultati posljednje studije pokazuju da su teorije o sušnim regijama kao "biološkim pustinjama" dale stvarnosti samo djelomično pravo.

Iako vegetacija u pustinji nije gusta, ljudska intervencija značajno mijenja sliku: biljke crpe ugljik i pohranjuju ga, čime učvršćuju dionice tog ugljičnog ponora. Stručnjaci stoga upozoravaju da mnogi klimatski modeli ne uzimaju u obzir puni doprinos niskog raslinja i sušnih ekosustava u apsorpciji ugljika.

Studija kojom se ovdje bavimo potvrdila je da u kišnom dijelu godine (srpanj-rujan) povećana količina padalina omogućava bujniji rast šikara i dodatno spušta koncentraciju CO2 u atmosferi za oko 3 dijela na milijun CO2 (tri molekule CO2 na milijun molekula atmosferske mješavine) u odnosu na sušno razdoblje. Uočen je dugoročni kontinuirani porast vegetacijskog pokrova i fotosintetske aktivnosti, što znači jačanje ukupnog čistača CO2 na tom prostoru. Podsjetimo, ovo je važno jer se Amazona - pluća svijeta - upravo nalazi pred opasnošću da stabla prestanu proizvoditi fotosintezu, što po znanstvenicima znači da će vraćati u atmosferu više CO2 nego što će moći procesuirati.

Kineski ‘Veliki zeleni zid'

Štoviše, vremenski slijed tih poboljšanja u zelenom pokrovu po rubovima Takla Makana podudara se s kineskim programom "Veliki zeleni zid", gigantskim pošumljavanjem pustinjskih rubova. Autori studije naglašavaju kako ovo otkriće "ističe ključnu ulogu restauracije suhih područja u globalnim strategijama upravljanja ugljikom" te da se takvi projekti mogu shvatiti kao model klimatske mitigacije vođene prirodnim rješenjima.

Postignuto smanjenje ugljičnog otiska u Takla Makanu, premda još relativno skromno u globalnim okvirima, ipak nosi važnu poruku. Kada bismo zasadili drvećem i šikarama cijelu pustinju (veličine Njemačke), smanjili bismo godišnje ispuštanje CO2 za otprilike 60 milijuna tona, ističu znanstvenici. Međutim, to je ipak tek oko 0,15 posto globalnih emisija. Ali, to ne bi bila jedina prednost, jer zazelenjivanje sa sobom nosi i porast bioraznolikosti koja doprinosi zdravlju planete.

Ovakve intervencije ne mogu same riješiti klimatsku krizu, ali istovremeno predstavljaju dokaz da i sušna područja mogu pridonijeti borbi protiv klimatskih promjena. Kineski rezultati podsjećaju nas na važnost preciznijih klimatskih modela. Nedavna istraživanja otkrivaju da trenutni modeli često podcjenjuju količinu ugljika koju biljni pokrov vezuje, globalno.

I skromno zelenilo ima potencijal za borbu protiv klimatskih promjena

Drugim riječima, ne bismo trebali zanemariti ni travnjake ni šikare: poznato je, primjerice, da svjetski travnjaci pohranjuju trećinu kopnenog ugljika, većinom duboko u tlu i pokrivaju oko 40 posto Zemlje. Za razliku od šuma čije su zalihe krhke, npr. u slučaju požara, skladištenje ugljika u zemlji u područjima s niskim raslinjem ostaje relativno sigurno, što travnjake čini otpornijima od šuma u kriznim vremenima.

Uloga travnatih ekosustava stoga dobiva na važnosti u formuliranju klimatskih politika. Štoviše, kako upozoravaju stručnjaci, potrebno je poboljšati prikaz povijesnog sekvestriranja ugljika kako bi modeli i projekcije bili točniji. Samo tako možemo u potpunosti razumjeti kako i koliko raznolika vegetacija (od guste šume do rjeđe šikare ili travnjaka) pridonosi smanjenju udjela CO2 u atmosferi.

Otkrića iz kineske pustinje Takla Makan na konkretan način dokazuju da i skromno zelenilo ima potencijal za borbu protiv klimatskih promjena. Nisko raslinje posađeno na rubovima pustinje pokazalo je da može doslovno stvoriti ugljični ponor ni iz čega. Ključni poučci ove studije su da je ekologija sušnih područja prethodno bila zanemarena u globalnim klimatskim procjenama.

Također, sada znamo da čak i naizgled neplodna zemlja može planiranom strategijom postati alat smanjenja CO2. S tim saznanjem trebamo prilagoditi klimatske modele i politike, uključiti u njih ulogu područja s niskim raslinjem kao što su šikare i travnjaci. U konačnici, premda sami po sebi nisu rješenje cijele klimatske krize, ovi "skriveni heroji" pokazuju se kao važna točka u globalnim naporima da saniramo planetarnu štetu koju smo sami napravili.