Hyperrealism u Galeriji SC

Nakon što je Karlo Klen u rujnu 2021. godine obranio diplomski rad pod nazivom „Lice čovjeka" na akademiji mu je prišla čistačica, mašući i koreći ga, prepričavajući kako ju je večer prije, kada je zatvarala klasu, prestrašilo upravo jedno „lice čovjeka", koje ju je promatralo iz mraka. Štoviše ona mu se i obratila. Pa se, kad je vidjela da nema odgovora, tek tada malo bolje zagledala u živu figuru. Pritom se smijala, pa izrazila svoje divljenje, čas ponovno čudila tim očima, čas sebi, pa je, kako je i red, čestitala kiparu - ipak još jednom naglasivši koliko ju je taj susret uzdrmao. I tako je Karlo Klen od samog početka svog rada na vjernim prikazima ostavljao snažne utiske kod prolaznika, posjetitelja galerija, obitelji, prijatelja... I čistačica. No što takav pristup uistinu pokazuje, koju ulogu ima ta doslovnost?

U prvi je plan nedvojbeno stavljena vještina. Vještina koja raste isključivo uz ustrajnost i predanost, koja prvenstveno iziskuje vrijeme. Sve je posloženo tako da umjetnici mlađe generacije djeluju principom prilagođavanja postavljenim vremenskim okvirima, u kojem djela moraju juriti da sustignu sve natječaje i svaki kustoski koncept, što može rezultirati nedovoljno razrađenim djelima punim polovičnih rješenja. No kada se netko ipak odluči rješavati izazove umijeća, tada vrijeme biva podređeno djelu, što može postati, makar samo prividno, jedini čovjekov alat ovladavanja vremenom. Kod Karla se to kreirano vrijeme broji u satima rada, dijeli na niz procesa te iscrpljujući broj ponavljanja radnji, ne preskačući niti jedan milimetar površine skulpture. U toj jednadžbi vrijeme se kroz stvoreni medij kanalizira u fascinaciju, gdje autor traži bijeg od prevladavajuće ravnodušnosti. Nadalje svako vrijeme, kako motivu tako i tehnici, dodjeljuje neko novo značenje. Usvajanjem novih obrazaca, stvaraju se i nove veze između pojmova. Hiperrealizam ne uspoređujemo više s fotografijom. U tom sumanutom izvlačenju detalja, on sada asocira na uvećane prikaze s ekrana, na voajerističko naginjanje među plastična lica, u njihove kreacije stvarnosti. To je društvo pod povećalom, u kojem je sve izloženo, sve je prikazano, ali je tim više udaljenije od zbilje. Međutim osvrtanjem na odabrane motive, dobiva se određeni uvid u autorovu zbilju. Karlo radovima pristupa s ležernošću, ne forsirajući težinu i vodeći se isključivo onime što ga iskreno dotiče. I čini se da baš ta neposrednost dopušta da se intuitivno, kroz gledište individue, oslikaju neke od značajki današnjice. Od općeg nemira, preko propitivanja sustava vrijednosti, do sve evidentnijih razlika u načinu života. Tako će dramatična figura na splavi, koja ujedno i dominira prostorom, zrcaliti zaustavljeni trenutak u vremenu, nerazjašnjeni svršetak scenarija kroz koji se neprekidno provlači sveprisutna misao o konstantnoj promjeni ili slutnji kraja. Figura djevojke s putnim kovčegom personifikacija je nemoći i nemira prvenstveno kod mladih, podsjetnik na njihovu poziciju u odnosu na uvjetovane ciljeve, u kojemu se definitivno i apsolutno sukobljavaju s nedefiniranim i fluidnim. Dvorana džepnih zrcala i osuda na neprekidno lutanje i traganje. Ako su to neki od simptoma ovog trenutka, tada bi se sljedeći radovi - portret Clinta Eastwooda i „Generacija X" mogli iščitati kao svojevrsne posvete vremenu koje ostaje iza nas. Clint Eastwood kao ikona, kao jedan od posljednjih iz doba klasika, dok se kroz motiv dječaka iz proteklog razdoblja autor obraća duhu vremena, povlačeći paralele u sustavu vrijednosti, ponajviše kroz prizmu težnje, kvalitete i odnosa s prirodom. Sve su skulpture izrađene u drukčijem mjerilu, kao da je svaka izrezana iz vlastitog svijeta, zatim umetnuta u jedan zajednički prostor. Stoga bi odabir jednog „pravog" mjerila činio ovo drugo mjerilo lažnim. Ali upravo to i jest način na koji promatramo svijet. Kroz mnoštvo serviranih isječaka i varljivih prikaza. I na koncu, prisjetit će se čistačica, rad pod nazivom „Lice čovjeka". Upućujući na to da se odgovori nalaze u stvaranju, pomalo romantizirani prikaz starog slikara ispred platna stoji ovdje kao jedan arhaizam, simbolizirajući posvećenost istinskoj kreaciji. Stoga i on dobiva, baš kao i Clint Eastwood - status legende. (predgovor, Lucija Jelić)

Biografija
Karlo Klen rođen je 1995. u Zagrebu. 2010. godine upisao je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu te 2011. godine krenuo na smjer aranžerstva i scenografije, gdje je razvio ljubav prema modeliranju i kiparstvu. Nakon završetka srednje škole, 2015. godine upisuje kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na akademiji se počinje baviti isključivo figurativnim kiparstvom u klasi prof. Damira Mataušića. Diplomirao je 2021. godine sa diplomskim radom pod nazivom Lice čovjeka te za rad 2022. godine dobiva nagradu Akademskog vijeća za najbolje diplomante generacije. Nakon diplome se nastavlja baviti hipperarealističnim kiparstvom. Izlaže na Trijenalu hrvatskog kiparstva 2022. i te iste godine održava svoju prvu samostalnu izložbu u Galeriji Svetog Krševana u Šibeniku.

Oni dolaze... projekt je čiji je cilj promovirati mlade autore koji su tek (ili još nisu) napustili sustav Akademije te se upoznaju s novim sustavima i kodovima koje diktira umjetnička „scena" izvan nje. Ujedno, umjetnici na projektu rade s mladim povjesničarima umjetnosti i kustosima te zajednički realiziraju samostalne izložbe navedenih autora. Uz praktičan rad naglasak je na komunikaciji između mladih umjetnika i kustosa čime se razvija spona i mreža novih generacija te, nadamo se, i budući zanimljivi projekti.