Hrvatska ima dovoljno žita, ali...

Bauk gladi kruži Europom - da parafraziramo jednoga slavnog njemačkog filozofa iz 19. stoljeća. Uslijed nedavno započetog rata u Ukrajini, te prethodno već zahuktalog rasta cijena energenata, opskrba hranom postaje svim europskim državama - pa i šire - pitanje svih pitanja. A to se danas zove još i prehrambena sigurnost. U prvom planu su krušne žitarice, i nad svima njima, jasno, pšenica. Najavljuju se stoga razne mjere na razini Europske unije i pojedinačnih država, e da ne bi ponestalo kruha već prije iduće žetve.

Raspitali smo se kako s tim problemom stoji Hrvatska. Zemlja posrnulog agrara, da ne spominjemo ostale industrijske, materijalno-proizvodne sektore, pak, ima sa pšenicom iznenađujuće svijetlu perspektivu, tj. sa žitaricama i uljaricama općenito. U poziciji smo tako da pohvalimo barem jedan važan segment hrvatske privrede, inače uglavnom svedene na uslužne djelatnosti.

Bez planiranja dodatne sjetve

Kad je pšenica posrijedi, dakle, ispostavlja se da RH izvozi u prosjeku i više od 60 posto svoje proizvodnje. Dok čitav kontinent najavljuje pojačanu sjetvu i vanredan fokus na prinos pšenice, u Hrvatskoj nema tih planova. Standardno se posljednjih godina požanje oko 1,1 milijuna tona godišnje, a za domaće potrebe se zadrži svega oko 400 tisuća tona. „Ipak, ta bilanca može zavarati, jer naš glavni problem nastaje tek potom, kad uzmemo u obzir potonji visoki uvoz pekarskih poluproizvoda ili sirovinske baze za krmiva", rekao nam je o tome Mladen Jakopović, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore (HPK).

Drugim riječima, Hrvatska prodaje svoju pšenicu u inozemstvo, pa nakon toga kupuje namirnice proizvedene od faktično vlastitog brašna. Ne treba posebno napominjati da ujedno plaća i visoku dodanu vrijednost. „Za početak, nedostaju nam znatno veći skladišni kapaciteti, kako bismo uopće mogli zadržati urod", dodaje Jakopović. Hrvatska vlada, ponukana krizom, zbog toga je upravo prije nekoliko dana najavila alokaciju 250 milijuna javnih kuna za dogradnju skladišta.

Manjak u stočnoj proizvodnji

„Trebat ćemo pričekati godinu-dvije dok se to izgradi, doduše", nastavio je on, „a zasad, ako se ne varam, nemamo kapacitet skladištenja ni za 300 tisuća tona. Ali ni s više skladišta ne bi bilo rezona da povećamo proizvodnju. Trebali bismo povećati kvalitetu dijela uroda, i eventualno još malo dići produktivnost po hektaru, iako smo i u tome vrlo dobri."

Ono prema čemu je kritičan predsjednik HPK-a, međutim, činjenica je da bi i ta pšenica, prema sadašnjim okolnostima, završila kao primarni proizvod. To znači da bi agrar trebalo usmjeravati k daljnjem razvoju prehrambeno-prerađivačke industrije. Dodana vrijednost ostajala bi tako u rukama hrvatskih proizvođača. „Hrvatski problem u tom pogledu nije sama količina uzgojene pšenice. Ako bismo željeli razvijati domaću poljoprivredu, veći posao nas čeka u stočnoj proizvodnji i sjemenskom materijalu za biljnu", zaključio je Mladen Jakopović, ističući dodatni primjer na toj osnovi.

Hrvatska, naime, proizvodi i visokokvalittnu non-GMO soju, ali i nju mahom prodaje strancima. Nakon toga je prinuđena, zbog nedostatka vlastite sjemenske proizvodnje, kupovati sjeme u vidu onih istih sojinih zrna koja su u međuvremenu označena fungicidima i certificirana. Jer, u sjetvu po zakonu može ići samo službeno odobreno sjeme ovlaštenog proizvođača.

Problem s mineralnim gnojivima

Poljoprivredni analitičar Miroslav Božić, također savjetnik u Hrvatskoj industriji šećera, najveću opasnost vidi u porastu cijena energenata za buduća kretanja na tržištu hrane: „Dok je cijena krušnih žita udvostručena, burzovna cijena prirodnog plina je povećana čak deset puta. Izračunao sam da je zbrojena tržišna vrijednost svjetske potrošnje svih žitarica, uključivo i riže, po sadašnjim visokim cijenama oko 1,1 tisuću milijardi eura. S druge strane, vrijednost globalne potrošnje plina po cijenama od prije godinu dana je za oko 50 posto veća, a po današnjim cijenama čak sedam puta veća od ukupne vrijednosti svih žitarica."

Ovaj naš sugovornik, inače nekadašnji pomoćnik ministra poljoprivrede RH, to je napomenuo zato što plin čini oko tri četvrtine troška proizvodnje mineralnih gnojiva. „A vapaji proizvođača mineralnih gnojiva u EU kao da ne nailaze na razumijevanje", upozorava on, „a na sadašnjoj agrotehnološkoj razini nemoguće je očuvati razinu globalnih prinosa bez njihove uporabe."

Nepotrebna restrikcija izvoza

Stoga i pitanje jednostrane provedbe zelene tranzicije u EU-u, po njegovu mišljenju, više ne smije biti tabu tema. Svijet će s hranom morati zaigrati na sigurno, ako je to moguće, ili se suočiti s izuzetnim rizikom opće prehrambene krize. „Uostalom, ovo što se danas događa pokazuje koliko su i globalno najutjecajnije institucije kao FAO i OECD u pogledu cjenovnih projekcija za žitarice bile potpuno u krivu. Zadnje njihove projekcije prije pola godine predviđale su smirivanje cjenovnog porasta burzovnih roba kao što su pšenica i kukuruz od početka ove godine, dok mi svjedočimo skoro udvostručenju cijena", naglasio je Božić.

On drži kako u RH nema straha ni za kukuruz. No s tom je žitaricom stanje kompleksnije, jer cjenovna eksplozija donosi velike profite ratarima i trgovcima, dok ozbiljno prijeti opstanku stočarstva. Ovaj stručnjak pritom misli da i dalje nema uporišta za restrikcije izvoza hrvatskih žitarica, kao u npr. Mađarskoj, ali i da je nadzor situacije svakako neophodan.