Hrvati i dalje ne shvaćaju političku odgovornost

Lokalni izbori su gotovi, pobjednici se znaju, a jedino što je bilo sigurno i prije i poslije izbora jest činjenica da Hrvati nisu narod koji shvaća pojam političke odgovornosti.

Kad se "od stoljeća sedmog" čeka neovisnost države koju moraš izboriti u krvi, dugim i iscrpljujućim ratom moglo bi se očekivati da će ljudima politička svijest doseći jednu novu kvalitativnu razinu, no pokazalo se da su stoljeća u raznim "tamnicama naroda" ipak ostavila tako snažan trag da će trebati nekoliko generacija da ga se izbriše.

Izbora je bilo i u Jugoslaviji, za one koji misle drugačije, a na listama su bili članovi Saveza komunista i raznih derivata - Saveza socijalističkog radnog naroda i sličnih "čudesnih" tvorevina - pa ne čudi da se u taj toliko spominjani narod uvukao defetizam i stav da se ništa ne može promijeniti.

No, i četvrt stoljeća nakon međunarodnog priznanja Hrvatske taj se isti narod ponaša na jednak način - glasa za ljude upitnog morala, s gomilom optužnica ili dokazanih kriminalnih djela na plećima.

Najmanji problem je Radimir Čačić - njega (još) nije ulovilo s prstima u pekmezu, on je kriv za smrt ljudi u prometnoj nesreći i vratio se kao feniks na mjesto varaždinskog župana nakon što je jedva ušao u drugi krug, no očito je odradio dva krvava tjedna terena i razbio bivšeg stranačkog kolegu.

Čehok je druga priča - godinama po zatvorima, pritvorima, sudovima ... a opet, kad je izašao na izbore za gradonačelnika, sve je to zaboravljeno i eto njega ponovno u fotelji.

I da, na kraju primjer koji treba podučavati djecu na studijima politologije širom svijeta - Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba... Optužnice protiv njega ne mogu se tek tako nabrojati na prste jer će vam ih usfaliti, kaznenih prijava ima više od svih kriminalnih skupina zajedno, no on je opet pobijedio. 

Kako? Jednostavno - uvjerio je ljude da se ništa ne može promijeniti. Kad su izbori, njega nema pred kamerama u sučeljavanjima jer "nema vremena za to" i "on se sučeljava s građanima svaki dan". 

Kad ga pitate neko konkretno pitanje, on odgovara floskulama o Bogu, majci Blagici, pametnim Zagrepčanima i opet Bogu, uz pokoju narodnu mudrost. Kad treba doći na sud, on mijenja odvjetnike, leži u bolničkim krevetima, ishođuje zabrane javnog objavljivanja pravomoćnih presuda i prijeti što kaznenim prijavama, što lomovima nogu novinarima. I dela.

Toliko puta je ponovio da on radi 365 dana u godini da bi mu i Goebbels povjerovao, iako u tome nema ni zrnca istine - njegov radni dan sastoji se od navažanja u mrcini od 300 konja gradom i desetaka kratkih, gore opisanih govora u kojima će s dvije rečenice spomenuti mjesto na koje je došao. Jutarnje trčanje i par kava dnevno s "prijateljima" i "kumovima" zaokružuju njegov rad...

I da, takav lik osvojio je šesti mandat za redom. Zašto? Zato što 400 tisuća registriranih birača u Gradu Zagrebu NE izlazi na izbore, misleći da ne mogu ništa promijeniti. Pa, uz priučene političare iz ostalih stranaka to nije tako teško pomisliti - tako da čak i smijurija od Bandićeve titule na izbornim listićima, mag. pol. (kao što se dobro zna, Milan Bandić ima diplomu profesora opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, ukinutog smjera na Fakultetu političkih znanosti čiji su diplomanti najednom postali - politolozi, a Bologna je odradila ostalo) za ostatak društva u Zagrebu predstavlja zapravo titulu akademika i profesora emeritusa politike.

Ukratko, sve dok Hrvati ne shvate da je izlazak na izbore stvar koja donosi promjenu, način na koji možete izraziti svoje nezadovoljstvo i ukloniti s pozicija moći likove kojima će fotelje biti samo sredstvo punjenja džepova na račun građana, stvarnih pomaka neće i ne može biti.