« Zagreb
objavljeno prije 1 mjesec i 26 dana
TRGOVINA

Hrelić: "Neka nas sad samo puste da radimo"

Zagrebački buvljak Hrelić je doslovce kultna institucija, ali u proteklih godinu i pol dana bio je zatvoren dvaput po pola godine zbog korone. Ljudi su zbog toga opravdano kivni

Od automobila do - svega
Od automobila do - svega (Arhiva)
Više o

trgovina

,

prodaja

,

Hrelić

„Nek' su i nama već pustili nešto", dobacuje u prolazu stariji muškarac dok na vratima montažnog lokala na Hreliću razgovaramo s vlasnicom, gospođom Davorkom. I sažima u toj usputnoj izjavi sav kolektivni osjećaj i dojam posjetitelja i trgovaca na najvećem sajmu rabljenih predmeta u Hrvatskoj, čuvenom zagrebačkom „buvljaku". Hrelić je u proteklih godinu i pol dana zbog korone bio zatvoren dvaput po pola godine. 

Neimenovani subjekt izjave ovog prolaznika koji nas je uočio na novinarskom poslu, i osjetio se pozvanim da prokomentira situaciju, jesu veliki trgovci u dosluhu s vlastima. Hrelić je ponovno otvoren početkom ovog ljeta, dok su trgovački centri nesmetano poslovali čitavo to vrijeme. Nije jednostavno shvatiti zašto, ako se epidemiološke mjere lakše provode na otvorenom.

Lokomotiva u dijelovima

„Jedva smo nekako preživjeli period bez rada", dodaje Davorka, vlasnica i konobarica u dresu hrvatske reprezentacije, „ali sad je sve lakše". Pitamo je kako se lokal uopće zove, nigdje ne vidimo naziv. „Nikako, nema imena, ne treba nam", smije se ona.

Pred bezimenim lokalom sjede gosti za uredno razmaknutim stolovima. Pitamo jednog je li dolazio i ranije, i je li mu nedostajao Hrelić. „Naravno, ovo je super, svima je laknulo", kaže ovaj posjetitelj, ime mu je Zoran. 

Nekoliko koraka dalje redovi su štandova, zatim nizovi betonskih ploča na kojima prodavači izlažu robu. Uglavnom rabljenu, iako se može naći i novih artikala. Konfekcija i galanterija, obuća, nakit i kućni ukrasi, posuđe, autodijelovi, vodoinstalacije, vijčana roba, knjige i CD-ovi i gramofonske ploče, igračke, bicikli, sitniji namještaj, poljoprivredni alat, rukotvorine, razna tehnika, nema čega nema. Priča se da je na Hreliću moguće naći sve od igle do lokomotive, ako bi je tko imao volje sklopiti iz dijelova.

Popularne mogućnosti cjenkanja

Odlučujemo se na praktičnu provjeru teze - prilazimo jednom trgovcu koji je naširoko rasprostro ponudu dijelova za automobilske kotače - gume, felge, naplatci, ventili, i one malene kapice sa znakom proizvođača koje stoje po sredini felge. Ne znamo kako se to naziva, čini se da ne zna ni on, ali nije nam ni potrebno znati, kao ni onom lokalu ime.

Sporazumijevamo se upiranjem prstom: „Ovo, za taj i taj model te i te marke". Spominjemo jednog azijskog proizvođača, naime, ali bez namjere da mu udaramo reklamu na DW-u. On zatim vadi nekoliko različitih kompleta s tom oznakom, i uistinu pronalazimo onaj željeni. 

„Pošto?" 

„Paa, 20 kuna." 

„Jel' može 10", raspitujemo se više da iskušamo mogućnosti ovdje vrlo popularne discipline cjenkanja.

„Ma može..."

Zavjese na kat

Malo dalje, jedan odrješiti mladić ugovara posao oko nekakve šarene slikarije u okviru i pod staklom. „Puno je 50! Vidi, pa to je plastika, nije ni drvo ni staklo, dam ti 20", uvjerava ženu koja neodlučno vrti glavom.

„Jeste, ali ručni rad je to, znaš", grebe ona prstom po slici, „ej, vidiš... Ajde, daj 40."

„Dobro, ali plastika!"

I našli su se zatim na 30 kuna. A mi smo već kod mladog trgovca zavjesama, možda i maloljetnog. Odmjeravamo nadrealni prizor čitavih setova novih zavjesa "na kat" pod vedrim nebom, izgledamo kao da nas zanimaju. Gleda on, gledamo i mi, onda fotografiramo. Pitamo, da ne ispadne baš neugodno, ima li i karniše u prodaji. Držimo se na pristojnoj distanci dok razgovaramo, između nas promiču prolaznici.

„Eh, to imate u Pevecu", osmjehuje se pomalo kiselo i maše rukom prema zapadu, u smjeru najbližeg trgovačkog centra, u međuvremenu doduše rebrendiranog. No ponovno registriramo tu negativnu vibraciju spram velikih centara. Iz perspektive ovih trgovaca i njihove egzistencije, dogodila se povelika nepravda.

Bolji oblik društvenosti

Teško je ne biti na njihovoj strani. Hrelić pohode i oni s najdelikatnijim egzistencijalnim rješenjima. Vraćaju predmete u ponovnu upotrebu, pokreću samo srce kružne ekonomije za još jednu rundu. I u ekološkom su pogledu tako sasvim moderni. Plus, opiru se diktatu čisto profitnog konzumerizma, podržavaju bolje oblike društvenosti. 

Odmičemo se, prozračne zavjese mašu za nama na jedva osjetnom povjetarcu. Mladi trgovac smješka se nešto opuštenije.

Napredujemo k nasuprotnom rubu sajmišta, k reciklažnom centru Grada Zagreba, zatim natrag kroz štandove prema omanjoj uzvisini. Odatle se dobro vidi umjetno brdo zatrpanog smeća na komunalnom odlagalištu koje nadlijeće jato riječnih galebova, i neboderi na suprotnoj strani. Vidimo i da gotovo polovica ploča za izlaganje robe nije zauzeta, možda zato što je kolovoz, sezona godišnjih odmora, i još nema uobičajenog broja kupaca.

Ponuda na nasipu

Ipak, može se i ovako govoriti o par tisuća ljudi koji cirkuliraju od separiranog sajma rabljenih automobila i makadamskog parkirališta koje ga dijeli od sajma mješovite robe, do kontejnera za otpad nanizanih uz ogradu centra za reciklažu. 

Nekoliko ugostiteljskih objekata je više nego dobro posjećeno. Zvone flaše, cvrči roštilj i ražanj, odjekuje satara na panju s prasetinom. Istaknute su i boce s dezinficijensom. Sajam radi triput tjedno, a i dalje funkcionira ona manje regulirana ponuda na prilazu Hreliću, nasipom od Mosta mladosti. To je jedino i bilo opstalo za vrijeme dok je sajam bio zatvoren.

Nailazimo potom na dvojicu policajaca, jedan nosi sjekiricu s drvenom drškom. „Je li to sad dio redovne opreme", pitamo ga uz osmijeh, shvaćajući da je tek kupljena. Odmahuje glavom, valjda mu nije do te vrste šale. I puštamo ga na miru, izgleda da ovaj čas niti nisu u službi, iako su još u uniformi.

Sumnja u konkurenciju

Zauzvrat navraćamo još do prostorija uprave sajma, zatičemo tamo direktora Miroslava Filipčića, inače predsjednika Udruge sajmova Hrvatske. Nakratko gnjavimo i njega, ali tek toliko da bi nam potvrdio rašireno uvjerenje o nepravdi nanesenoj sajmovima i njihovim ljubiteljima. 

„Nitko to nije u stanju objasniti", kaže, „epidemiološki ili ma kako drukčije. Ali neka nas sad samo puste da radimo. Da preživimo i mi. A nikome od trgovaca nismo naplaćivali nikakav trošak dok nismo radili, iako smo imali pravo."

Svi sumnjaju u lobije moćne konkurencije, i ne treba im se čuditi. Pozdravljamo direktora, pozdravljamo Hrelić. Neka ih puste da rade, kao što reče namjernik s početka ove priče, bar dok puštaju i druge u zatvorenom. Ovdje se čovjek zaista osjeća nekako zdravije.

Piše: Igor Lasić/DW
29.08.2021. 08:01:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh