Hiperrealizam Nenada Marasovića

Nenad Marasović, zagrebački slikar istaknuti je predstavnik suvremene hrvatske umjetnosti, osobito poznat po svojem vrlo vrlo atraktivnom i lijepom ciklusu mediteranskih stvarno nestvarnih krajobraza, izvedenih u ulju i akrilu, najčešće u srednjem formatu, kojega uspješno njeguje već duže vrijeme.

Ovoga puta nećemo govoriti o vrlo definiranim i koloristički snažnim ciklusima posvećenih Zagrebu i fantastičnim motivima, koji se međusobno sjajno prepleteni istodobno žive na platnu i sasvim samosvojno, niti o nadrealističkom skulptorskom ciklusu, bića i stvari, skladno uravnoteženih unatoč grotesknosti izgleda.

Ovom prigodom govorit ćemo o iznimnom ciklusu Nenada Marasovića izvdenih na velikim formatima u ulju i akrilu u hiperrealističnoj maniri s nekoliko vrlo karakterističnih surovo realističnih motiva, od srca, na pladnju, izdvojeno i samo,gotovo se čuje njegovo kucanje,

čisto bez krvi,intenzivnih boja koje svjedoče o živosti, životnosti organa, rebra u nizu, anatomski precizno, crvene se i blijede, do izdvojene skupine prepletenih nagih tijela u vibrantnoj erotskoj igri, prepunoj napetosti, u srazu pripijenih tijela, kada se doimaju kao jedno , privlačnih, lijepo oblikovanih tijela, znojne satenske puti , u grčevitom nesvakidašnjem trenutku, u igri osvajanja i uzmicanja, u nervoznom iščekivanju radosnog svršetka, u strastnom ritmu okreta i prevrata, u kontinuiranom nemirovanju.

Ne slučajno, slikar se odlučuje za veliki format, metar puta metar ali i veći, kako bi stvorio arenu za prpošnu igru tijela u kovitlacu i strepnji, u trenutku kada se doima da je svijet stao, kada sve zanijemi, dok se jedino čuje bubnjanje krvotoka.

U ovom ciklusu Marasavić pristupa motivima različito, kada je kolor u pitanju.

Da bi istaknuo ljepotu izdvojenog, naizgled živog dijela tijela, živoga organa, slikar u prvi plan postavlja bojom ,grozom obojeni trenutak, dok čisti dio tijela djeluje odbojno.

Kod ovoga motiva možemo istaknuti vrlo snažno, angažirani stav umjetnika dok razmišlja o čovjeku i njegovoj ulozi. Da, Marasović, kaže, vratimo čovjeku ljudskost, vratimo mu jednostavnost života.

U dijelu ciklusa karakteristične erotičnosti, uz pritajeni, prigušeni kolor, gotovo ponegdje tih i nečujan, slikar upozorava na značaj emocija i ljubavi bez kojih čovjek i nije čovjek, tek je tijelo s potrebama.

Osobito je zanimljiva jedna slika iz ovoga ciklusa, portet muškarca, atletski razvijenog tijela, koji se čvrsto držeći drvo, oslanja s obje ruke na štake. Bez tih drvenih pomagala on ne bi mogao stajati i mi ne bi mogli vidjeti njegovo razvijeno tijelo kako stoji uspravno. Doista užasan apsurd, to lijepo, moćno tijelo, ne vrijedi mnogo bez ta dva drvena štapa.

Marasović u ovom ciklusu istražuje svijet koji ga okružuje, koji nije uvijek lijep i privlačan, on je i siv, istina ta sivkasta boja i obećava ako se svojski potrudimo.

Slikar nije oduševljen svijetom, svojim slikama on upozorava na neke nelogičnosti, na složenu i vrlo zahtjevnu poziciju čovjeka danas, njegovu često potpuno ogoljeljolost i nemoć u čestim običnim, svakodnevnim situacijama a da onim o dramatičnim trenucima i ne govorimo.