Gladovanje se može naučiti

Čovjeka je evolucija pripremila na razdoblja "gladovanja".  U stanju je dva pa čak i tri mjeseca preživjeti bez hrane, uz pretpostavku, da je zdrav i da u organizam unosi dovoljno tekućine. "Svi smo mi umjetnici u gladovanju", objašnjava Joachim Gardeman, profesor antrobiologije i humanitarne pomoći sa Visoke stručne škole u Münsteru. "Gladovanje nije bolest, već tjelesna sposobnost ", kaže on. Imajući pred očima sliku neishranjenih ljudi iz Afrike, ovo može zvučati cinično, no promatrajući to sa medicinskog stajališta riječ je o izrazito važnoj strategiji preživljavanja ljudskog organizma.

Nemoralni eksperiment?

Ono što znanstvenici znaju o gladi odnosi se velikim dijelom na pokus, koji je u današnje vrijeme nezamisliv. Sredinom 1940-ih godina američki znanstvenik Ancel Keys proveo je istraživanje o tome kako glad utječe na čovjekov organizam. Sa trideset i šestero ispitanika, koji su tri mjeseca u organizama unosili polovicu kalorija od  uobičajenog unosa proveo je istraživanje.

U narednih tri mjeseci Keys je pomoću različitih dijeta ispitanike vratio na početnu težinu. Pored gubitka tjelesne mase među ispitanicima su se javile i psihičke promjene. Mnogi su muškarci postali apatični, povukli su se u sebe. Glad je okupirala sve misli tako da su ispitanici počeli razmišljati samo o stvarima vezanim za hranu. Neki su čak sanjali da jedu ljude. Istovremeno im se izoštrio sluh i njuh.

Mozak poznaje trikove

Veliku ulogu o onome što se prilikom gladovanja dešava u ljudskom organizmu ima centar za glad smješten u dijelu mozga nazvanom hypothalamus. Čim razina šećera u krvi padne, ovaj centar se aktivira. Taj dio mozga, kao prva mjera opreza,  nadbubrežnoj žlijezdi  "šalje poruku" da aktivira hormon stresa ili adrenalin kako bi čovjek mogao mobilizirati sve snage i poći u nabavu za hranom. Ostane li i dalje bez hrane, mozak prelazi na plan B. Da bi mozak funkcionirao potrebna mu je glukoza, dakle šećer.

To otprilike izgleda ovako: Bez inzulina šećer ne može dospjeti u mišiće pa mozak  „stopira" njegov doticaj. Rezultat: mišići ostaju „prazni". "Naime, mozak aktivira metabolizam na način da može dalje funkcionirati", kaže Joachim Gardemann. Kad je organizam izvrgnut gladi, svaki se organ "prepolovi na pola" sve dok ne nastupi smrt. Sa mozgom je nešto drugačije: on se smanji za maksimalno dva do četiri posto. 

Gladuje li čovjek i dalje, tijelo počinje trošiti bjelančevine kao izvor energije što također loše utječe na mišiće pošto se oni velikim dijelom sastoje od bjelančevina. Naime, tijelo može šećer proizvesti i iz aminokiselina tj. ostataka bjelančevina stoga aminokiseline iz mišića pretvara u šećer. "Čovjeku zapravo nije potrebno toliko mišičine mase koliko je ima", objašnjava znanstvenik, "Naime, mišići su zapravo spremišta bjelančevina", kaže Gardemann i dodaje da  čovjek zato prvo troši rezerve iz mišića.

Zašto je moguće nanjušiti glad?

Nakon osam do deset dana tijelo je svoj metabolizam naviknulo na manju količinu energije: puls, krvni tlak i tjelesnu temperatura smanjuju na minimum - ista stvar je i sa životinjama za vrijeme zimskog sna. "Kod smanjenog unosa hrane to je najbolje što mogu učiniti", naglašava Joachim Gardemann. Osim toga, organizam crpi masnoće pretvarajući masne kiseline u tzv. ketonska tijela. Ketonska tijela su pored šećera važan izvor energije jer su ključna za preživljavanje u razdobljima gladovanja. Okolnost, u kojoj čovjekov metabolizam počinje crpiti masti može se čak i namirisati. Pored ketonskih tijela, koja se izlučuju preko bubrega i zraka, osjeća se i miris acetona.

Nastavi li se gladovanje pojavljuje se sve više posljedica: koža pati, imunološki sustav slabi, upale se šire. Najgore od svega je što mozak polako počinje crpiti energiju iz srčanog mišića - i ostalih, za opstanak ključnih organa, jer se i oni velikim dijelom sastoje od bjelančevina. Nakon nekog vremena čovjek postaje kost i koža. Djeca tada izgledaju kao stari ljudi. U većini slučajeva najprije prestane raditi srce", priča Gardemann.

Pretpostavka za uspješnu izmjenu tvari prilikom gladovanja

Čovjek može gladovati najviše tri mjeseca jedino kad se metabolizam navikne na opisani tempo: energiju mozak djelomično crpi iz ketonskih tijela što znači da mu je potrebno manje šećera, dok rezerve bjelančevina iz organa, koje održavaju čovjeka, ostaju netaknute. Pretpostavka da izmjena tvari prilikom gladovanja uspije jest da tijelo zaustavi dotok inzulina, no to često ne uspijeva, objašnjava Gardemann. "Kad netko boluje od malarije, side ili drugih bolesti u krvi ima brojne tvari koje aktiviraju upale pa gušterača i dalje istiskuje inzulin. A to znači da izmjena tvari prilikom gladnovanja ne funkcionira. Posljedica: Tijelo u kratkom vremenu crpi sve bjelančevine, nema ketonskih tijela kao izvor energije, masnoće se ne troše", kaže ovaj stručnjak.

Mozak vrlo brzo počinje crpiti sve bjelančevine, koje čovjeka održavaju na životu. Dijete, koje ne uspije promijeniti svoj metabolizam, jer primjerice ima neku infekciju, "bit će nekoliko tjedana kasnije mrtvo", kaže liječnik Gardemann.