Frankensteinov sindrom: Zašto se bojimo reproduktivne tehnologije?

Još 2004., papa Ivan Pavao II. osudio je umjetnu oplodnju kao "tehnologiju kojom se želi zamijeniti pravo očinstvo i majčinstvo, što u konačnici šteti dostojanstvu roditelja i djece. Bračni čin ne mogu zamijeniti tehnološke procedure kojima se umanjuje vrijednost čovjeka i podvrgava ga se diktatu znanosti i tehnologije."

No danas, kada je više od 4 milijuna djece začeto metodom umjetne oplodnje, ovaj se pogled čini pomalo paranoičnim. Ipak, svaki novi napredak u tehnologiji "ljudske manufakture", od umjetnih maternica pa do sperme načinjene od matičnih stanica, dobiva iste negativne predodžbe kao i umjetna oplodnja: reference na Frankensteina, Adolfa Hitlera, te umjetne ljude bez duše.

Takvi strahovi u sebi imaju malo smisla, no njihov utjecaj je neizbježan. Zašto smatramo da bi takve procedure i tehnologije nužno dovele do lošeg scenarija? Vjerojatno je jedan razlog obrana od neudobne činjenice kako se ljude može "napraviti". Ali u svom korijenu, manufaktura ljudi (ili barem pokušaj da se to učini, kao u slučaju umjetne oplodnje ili reproduktivnog kloniranja), se smatra neprirodnim činom.

Ono što se obično propušta shvatiti jer da kada nešto nazovemo neprirodnim, ne stavljamo ga samo u drugačiju kategoriju od prirodnog, već dajemo i moralnu prosudbu, kao u slučaju pape Ivana Pavla II. i umjetne oplodnje. Kaže se da narušava prirodni poredak, koji je u teološkom smislu, povezan sa svrhom svih stvari koje je stvorio Bog, i koje prema tome moraju biti istinski dobre.

Prema ovom pogledu, prirodna svrha seksualnog odnosa jest začeće, stoga novi ljudski život moralno ne može započeti bez toga. Današnje optužbe za "neprirodno", pa čak i za izigravanje Boga, vjerojatno dolaze iz sekularne perspektive koja je Boga tek toliko zamijenila prirodom.

Predrasude, koje su nastale iz kulturološke povijesti, a koje sada okružuju reproduktivne tehnologije, još uvijek igraju ulogu i u znanstvenim te političkim debatama. To je bilo evidentno u debati o ljudskom kloniranju i istraživanju embrija, koju je inicirao Odbor za bioetiku Georgea W. Busha, a koji je pak podupirao odluku administracije da se blokiraju financije za istraživanje matičnih stanica.

Naša instinktivna averzija prema nekim od tih tehnologija jest emocionalna ekspresija duboke mudrosti, koja se nalazi izvan moći razuma da je u potpunosti artikulira. Npr. racionalan argument zbog čega je nemoralno stvarati klonirane embrije bez glave za zamjenske dijelove tijela, ne može biti jedini razlog za procjenjivanje korisnosti takvih tehnologija.

Stoga, kako znati kada imati moralnu odbojnost, a kada ne? Ne postoji jednostavan moralni kalkulator. Prvo pitanje u vezi reproduktivnih tehnologija ne bi trebalo biti je li to u redu, u nekom bezvremenskom, moralnom smislu, već zbog čega bi nam mogle trebati. Sve dok sve ne riješimo mitova, bilo drevnih, bilo modernih, ne možemo imati zrelu raspravu o potrebi tih tehnologija.