Europski kaos ulazi u drugi krug

"Još jedna ovakva pobjeda i mi smo izgubljeni", mislili su mnogi evropski političari nakon izglasavanja izbjegličke kvote po većinskom principu na summitu ministara unutrašnjih poslova EU-a. Vječno natezanje o preuzimanju očajnih ljudi koji su morali okrenuti leđa ratu i bijedi u svojim domovinama je sramotno. Pri tome su dogovorene brojke čista besmislica jer se računa da će samo u Njemačku do kraja ove godine doći pet puta više izbjeglica od planiranog broja. Uzvišene europske ideje su kroz obnovljeno jedinstvo o nejedinstvu dobile prigušivač čije posljedice nitko ne može predvidjeti.

Ovo nije prvi put u povijesti EU-a da nacionalni interesi različitih vrsta torpediraju neophodnu solidarnost zajednice. Velika Britanija, Francuska i Njemačka su u prošlosti prednjačile s dobrim primjerima.

Kvartet "loših"

Četiri nove članice EU-a su se usprotivile. Na njihovom čelu je mađarski premijer Viktor Orban u čijem bi interesu zapravo trebale biti kvote jer bi Mađarska nakon snažnog priljeva izbjeglica u posljednjih nekoliko mjeseci dobila potporu drugih članica. Poljska i baltičke zemlje su bile prve koje su se usprotivile uvođenju kvota. Međutim, kratko nakon toga je došlo do pragmatičnog zaokreta i odjednom su svrstane među "dobre" u Evropi.

Različiti standardi života

U kvartet "loših" koji su glasali protiv uvođenja kvota, pored Mađarske, spadaju Rumunjska, Slovačka i Češka. Rumunjski predsjednik Klaus Iohannis je propustio veliku šansu pokazati da je uvjereni Europljanin. Umjesto toga je zbog krhkog mira u vlastitoj kući u Bukureštu, sitničavu igru autohtonih nacionalista odnio u Bruxelles. Slovački premijer Robert Fico je, štoviše, najavio tužbu Europskoom sudu. I njegov češki kolega Bohuslaw Sobotka se bori protiv uvođenja kvota, ali se odriče tužbe. Za razliku od Slovačke, Češka i Rumunjska će ipak na kraju poštovati odluku.

Argument "loših" bi Bruxelles, međutim, morao prihvatiti: nije u redu zahtjevati iste standarde u odnosu prema izbjeglicama i tražiteljima azila a ne raditi na postizanju jednakih životnih standarda za građane u svim zemljama EU-a. U cijeli paket koji se dogovarao trebalo je svakako staviti i zajedničku financijsku i gospodarsku politiku. Jer prevelike su razlike između bogatih i siromašnih zemalja u zajedničkoj europskoj kući. Želi li stara europska jezgra da njezina politika bude prihvaćena u svim europskim zemljama, moraju se i problemi malih u novim zemljama članicama isto tako ozbiljno shvatiti kao i problemi vlastitog stanovništva.

EU je posrnula i kod krize u Grčkoj. Izbjeglička kriza sada poljuljane strukture gura na rub ponora. Bilo bi neodgovorno u centar europske politike staviti sigurnost vanjskih granica i masivno povećanje pomoći za područje oko Sirije i pritom zanemariti stanje u vlastitoj kući. Posljedice takve politike su prepoznatljive: sve više ljudi okreće leđa političkim elitama, nepovjerenje i bijes se šire, a populistička i ekstremistička strujanja jačaju. Kriza demokratskog poretka je zadnje što je Uniji sada potrebno. "Možemo mi to" je parola s kojom njemačka kancelarka Angela Merkel motivira svoje partnere. Međutim, izgleda da nitko ne zna kako. Pogotovo ne nakon posljednjeg summita EU-a. Europski kaos ulazi u drugi krug.