Europa je ponovno svjetski gospodarski bolesnik

Godišnja sjednica Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke još je jednom pokazala da je Europa i dalje "problematično dijete" za ministre financija i guvernere narodnih banaka iz 188 zemalja. Recepti koji bi trebali pomoći slabašnom pacijentu se očajnički traže - i pred televizijskim kamerama i iza zatvorenih vrata.

Opcija broj jedan

Šef Europske središnje banke Mario Draghi sada okušava sreću s receptom američke savezne banke Fed. On pokušava snižavanjem referencijalnih kamata gotovo do nule i programima za kupnju obveznica pogurati privredu. Taj put, međutim, mnogi ekonomisti smatraju najopasnijim. Nitko nema riječi pogovora kada predsjednik njemačke Savezne banke Jens Weidmann ukazujući na niske kamate i enormu poplavu novca upozorava na opasnost od zabrinjavajućeg lova na rendite koja aktere financijskih tržišta navlači na sve veće rizike - dok ponovno se pukne novi mjehur od sapunice.

Osim toga, razlike između kamatne politike u eurozoni s jedne strane te SAD-a i Velike Britanije s druge strane kriju velike opasnosti. Jer dok Fed ponovno zavrće svoju slavinu novca, Draghijev program ide u drugom smjeru. Time će biti pokrenute velike struje kapitala koje će vjerojatno zemlje u razvoju koje su do sada profitirale od ulaganja stranog kapitala staviti pred velike probleme.

Opcija broj dva

Drugi put predlažu, između ostalog i šefica MMF-a Christine Lagarde i američki ministar financija Jack Lew: europske vlade ne bi smjele slušati glavnog zagovornika štednje, njemačkog ministra financija Wolfganga Schäublea nego stvarajući nove "minuse" u državnim blagajnama i trošeći novac na državne investicije poticati gospodarstvo u svojim zemljama. Prije svega bi zemlje s visokim izvoznim suficitom trebale - a misli se pritom na Njemačku - smatra ova frakcija, više raditi na povećanju potražnje na domaćem tržištu. Ovaj recept zvuči dobro - ali ima jednu "kvaku". Većina zemlja eurozone uopće više nema manevarskog prostora za investicije koje bi bile tako velike da bi mogle dugoročne generirati gospodarski rast i radna mjesta. Ako bi im se, međutim, ponovno dozvolilo da se zadužuju, vrlo brzo bi se izgubila disciplina u gospodarenju s državnim proračunom i volja za reforme - a onda bismo vrlo brzo ponovno bili na mjestu na kojemu smo bili kada je kriza u eurozoni započela.

Opcija broj tri

Naravno da se ovi zahtjevi već odavno mogu čuti - to traži i MMF od Europljana. Ali oni znače bolne rezove i nailaze na žestoki otpor kojega se mnogi političari boje, prije svega u Italiji i Francuskoj. Ali, alternative zapravo nema. Dugoročno gledano ni novo zaduživanje niti novi novac iz slavine Europske središnje banke neće moći prikriti nužnost strukturnih reformi. Novčana i fiskalna politika polako dolaze do svojih granica. Sada se traži ozbiljna reformska politika. I na njoj treba inzistirati - ne samo pred televizijskim kamerama, nego prvenstveno iza zatvorenih vrata.Ostaje, dakle, treći put, a on je najteži, ali i najodrživiji: konačno se prihvatiti prijeko potrebnih strukturnih reformi i poboljšati institucionalne okvire za gospodarski rast i nova radna mjesta. Tako bi se potencijal za gospodarski rast mogao dugoročno povećati i poboljšati konkurentnost tako što bi se tržište rada fleksibiliziralo i porezi smanjili kako bi se stvorilo više radnih mjesta i atraktivnije stanište za investitore iz inozemstva.