EU-pomoć i vječni turizam

Izvan okolnosti zadanih globalnom pandemijom i specifičnom dinamikom Europske unije, hrvatsku je ekonomiju 2021. godine presudno obilježila uspješna turistička sezona. Netko bi tome, čak uvelike s pravom, prigovorio da je ionako posrijedi uobičajena činjenica. Da turizam svakako određuje gospodarstvenu sliku Hrvatske, naime, bio uspješan ili ne. No protekle dvije godine su bile sve, samo ne uobičajene.

Kroz prvu, onu pretprošlu, svu je Europu, kao i veći dio svijeta, zakačio dugotrajan lockdown u dva navrata, proljetnom i jesenskom, te se živjelo na rezervama i europsko-unijskim kriznim potporama.

Ove godine bilo je jasno da ni potpore neće trajati unedogled, ako ne bude privređivanja pandemiji usprkos. Stoga je Hrvatska još uoči ljeta bila zahvaćena svojevrsnom letargijom, jer se činilo da će predstojeća sezona proteći u svojevrsnom sivilu. I da će izgledati više nalik prethodnoj, obilježenoj iznenadnim kolapsom na samome njezinu vrhuncu, negoli iole normalnom poslovanju.

Tad se najednom otvorio horizont, međutim, i splasnule su epidemijske cifre, zatim epidemiološke mjere, te je Hrvatska doživjela turistički bum. Naredna tri i pol mjeseca podsjetila su na najbolje predpandemijske sezone.

Izvozi se žito, uvozi kruh i kolače

Tako se u osnovi, barem onoj koja se tiče ekonomsko-političkog strategiziranja, nije promijenilo ništa ključno. Turizam je (p)ostao vječni hrvatski spas ili propast, ovisno o okolnostima koje diktiraju sezonske ishode. Zapravo, ta vanjska ovisnost leži u srcu neizvjesnosti, a Hrvatska u međuvremenu nije izgradila privredne mehanizme koji bi je poštedjeli stresa.

Sva je prilika da će se slična radnja odvijati i dogodine, bez obzira na pandemiju, s manje ili više usporedivim epilogom. Štoviše, zaboravljene su i sve ranije kritike infrastrukturne i alarmantne ekološke neodrživosti rastuće industrije turizma.

A kad je riječ generalno o industrijskoj proizvodnji, upada u oko stabiliziranje vanjske trgovine u odnosu na lanjska previranja, ali i rast uvoza. Pokrivenost uvoza izvozom nije niti dvotrećinska - jedva oko 65 posto - pri čemu je uvoz roba ove godine opet rastao nešto brže od izvoza. Struktura izvoznih produkata se ocjenjuje kao relativno povoljna.

Tu visoke pozicije više ne zauzimaju npr. prekooceanski brodovi, nego ponešto vojnih artikala, digitalno-tehnoloških proizvoda, prehrambenih prerađevina i slično. Glavni industrijski problem je prespor razvoj i nisko ulaganje u istraživačku aktivnost.

Dobar primjer strukturne ekonomske problematike koju Hrvatska ne uspijeva nadići, nudi poljoprivreda. Očita mana tog važnog sektora u RH je sistemska politička zapuštenost i posve olaka rasprodaja primarnih proizvoda namjesto unapređenja prerade. Ta se zemlja stoga istodobno može podičiti proizvodnjom zavidnih količina žitarica visoke kvalitete, i zastrašujuće visokim uvozom dorađenih pekarskih artikala.

Domaća razrada netom dovršene europsko-unijske Zajedničke poljoprivredne politike, s kojom RH dobiva mogućih oko pet milijardi eura od 2021. do 2027. godine, također ne ulijeva poseban optimizam.

Ne mogu svi biti poduzetnici

Dodajmo tome sve izraženiju poteškoću s osiguravanjem dostatne količine kvalificirane radne snage u sektorima građevinarstva, ugostiteljstva ili poljoprivrede, pa i - javnog zdravstva. Hrvatska je spustila ustave za prihvat radnika iz dijelova Europe koji još nisu u EU-u, te Azije. Ipak, teško je pritom održati razinu kvalificiranosti s kojom se ranije računalo.

Poslodavci stoga izlaz traže u obaranju cijene rada, dok se domicilna radna snaga i dalje seli prema bogatijem zapadu EU-a. Pandemija je na trenutak omela taj već zahuktali proces, ali se i ostale europske privrede već lagano oporavljaju.

S tim u vezi, Vlada RH je prošli tjedan najavila uvođenje novih ekonomsko-političkih mjera s demografskim ciljem. Svakom iseljeniku nudi se do 200 tisuća kuna pomoći ukoliko se vrati u Hrvatsku. No ustvari je posrijedi produžetak jedne postojeće mjere u svrhu tzv. samozapošljavanja tipa sam-svoj-poduzetnik.

Ona dosad nije pokazala opći spasonosni potencijal, tek je donekle smanjila broj nezaposlenih u RH. Ipak, teško da će Hrvatska riješiti svoje ekonomske teškoće bez opsežnog programa otvaranja velikog broja novih radnih mjesta. Poznato je, mada se često zaboravlja, da ne mogu svi biti poduzetnici.

Osim toga, Hrvatska ne uspijeva ni iskoristiti sva sredstva EU-fondova koja obilno usmjerava i na takve potpore, a da ne spominjemo pojedinačne sektore. Tim je indikativnija stalna fokusiranost hrvatskih vlasti i medijske javnosti na iznose tih kriznih sredstava. O njima se danas govori kudikamo više negoli o konkretnim industrijskim planovima.

To pak podsjeća na šutnju kojom je poduži niz godina bila obavijena hrvatska monetarna politika, osobito faktična vezanost kune za euro. Tek se u novije vrijeme progovorilo o tome da je to izrazito pogodovalo bankama i uvozu, a naštetilo domaćoj proizvodnji.

Ususret euru, pod teretom inflacije

No posljednjih se mjeseci sve više govori i o monetarnoj politici u RH, ali zato što je ta država konačno dospjela pred sama vrata eurozone. Euro bi u Hrvatskoj trebao biti uveden za godinu dana, tj. s početkom 2023. godine.

Budući da je industrijski profil zemlje već znatnim dijelom promijenjen, zanemarivanje nacionalne valute i politika njezina distanciranja od eura više ionako ne bi bili toliko korisni koliko su mogli biti još početkom ovog stoljeća. U prilog tezi o visokoj euriziranosti Hrvatske najčešće se još navode i štednja građana u toj valuti, kao i obračun kredita.

Prije nego što se kuna u totalu zamijeni eurom, ostaje vidjeti kako će Hrvatska izdržati pritisak globalno rastuće inflacije, iako rekordni joj gospodarski rast u ovom trenutku nudi zamjetnu dozu optimizma. Nije sasvim jasno do koje će se mjere za pristupanje eurozoni nametati raniji fiskalni kriteriji, a koji su u pandemiji uvelike olabavljeni za opće potrebe.

Rast cijena već bolno pogađa (i) Hrvatsku, te je veliko pitanje što će se zbiti kad ona - klasično ekonomski nepripremljena - stupi u prostor zajedničke europske valute bez eventualnog zaleđa u onoj nacionalnoj. Nadati se da za potonjom neće gorko zažaliti, ili bar da će je opet poslužiti stara dobra turistička sezona.