Duboka podjela Europe

Europom kruži bauk konzervativizma. U sporu oko izbjeglica prijeti i raspad EU-a. Ponovno se govori o „jezgru Europe". Ne samo zbog toga što su nove članice iz srednje i istočne Europe jedinstvene u svojim stavovima. One se ograđuju od kursa država koje je bivši američki ministar odbrane Rumsfeld prezirno nazvao „stara Europa".

Te zemlje ne žele izbjeglice - iako izbjeglice gotovo nisu ni vidjele, niti žele takozvane izbjegličke kvote. Da, nacionalizam u ovim zemljama ponovo jača i populisti dobivaju veliku podršku za glasne parole protiv „stranog" i za čvrstu ruku. Osim toga, nakon ateističkog doba pod komunističkom vlašću, širom srednje i istočne Europe raste uloga crkve. Što ide ruku pod ruku sa sve većom ksenofobičnom i homofobnom retorikom običnih građana. Posvuda se mogu vidjeti glavne odlike konzervativizma: nema promjena, jaka država sa jakim čovjekom na čelu, vjera i tradicija, „mi" protiv „drugih".

Politika čvrste ruke

U regiji je već jednom, ubrzo nakon pada Istočnog bloka 1989. godine zavladao konzervativizam. Ali samo kao razgraničenje od „progresivnih" i „lijevih" državnih partija. Paradoksalno je što su tadašnji „konzervativci" u središnjoj i istočnoj Europi težili promjenama, čak i revolucioniram promjenama! Kroz to su, prema viđenju Zapada, u skoro cijeloj regiji nastale apsurdne političke ideje: od lijevih dodesnih, od konzervativnih do liberalnih, od onih koje zagovaraju slobodno tržište do onih koje tražeregulaciju, od komunističkih do antikomunističkih i od proruskih i antiruskih. Nakon što se slegla prašina, danas pred našim očima nastaje autentični istočnoeuropski i srednjoeuropski konzervativizam.

Viktor Orbán kao uzor

Autentičan jer crpi energiju iz difuznog straha ljudi u regiji. Ne samo izbjeglički val i teroristička opasnost nego i globalizacija, kriza u eurozoni, agresivno držanje Rusije i manjkava vladavina prava kod kuće, u istočnim i centralnoeuropskim zemljama budi žudnju za stabilnošću, dobro zaštićenim granicama i jednostavnim tradicionalnim sustavom vrijednosti.

Novi konzervativizam je pronašao svog lučonošu: mađarskog premijera Viktora Orbána koji se eksplicitno zalaže za konzervativne, kršćanske i nacionalne vrijednosti. I nova poljska vlada je sa sličnom agendom došla na vlast. U drugim zemljama ovog područja su novi konzervativci, za razliku od Mađarske i Poljske, apsolutno proeuropski orijentirani: tako je u Bugarskoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj, baltičkim zemljama. U Češkoj nose čak „etiketu" socijaldemokrata. Svuda, međutim, oni koriste strah stanovništva pred novom nepreglednošću.

Tako 25 godina nakon okončanja Hladnog rata nastaje nova i duboka podjela Europe. Ne više nakapitalističku i komunističku, ne više na istočnu i zapadnu, nego prije svega na konzervativnu iliberalnu. Podjela koja u tjednima krize institucije EU-a i „stare Europe" još nisu uzele za ozbiljno. Podjela koja će, ukoliko EU preživi svoje krize, Unijom dominirati još desetljećima.