Dragan Primorac je i HSP-ov kandidat na izborima
Po HSP-ovoj ocjeni, predsjednički kandidati ne bi se trebali baviti ni vlastitim gospodarskim interesima niti osobnom političkom promocijom
Srb je na konferenciji za novinare objasnio kako će HSP podržati Primorca jer je "energična, poštena i nekorumpirana osoba" s dovoljno iskustva da riješi probleme, a i program za koji se zalaže u HSP-u ocjenjuju najvjerodostojnijim.
Po HSP-ovoj ocjeni, predsjednički kandidati ne bi se trebali baviti ni vlastitim gospodarskim interesima niti osobnom političkom promocijom, već je ključno da predsjednik bude u funkciji sveobuhvatnog razvoja, što bi, kako smatraju, Primorac na toj dužnosti i bio.
Danijel Srb je izvijestio da HSP neće podržati proračun za 2010., jer je na prihodovnoj strani krajnje nategnut, dok bi na rashodovnoj strani trebalo promijeniti način distribucije novca jer će se, smatraju, na predloženi način BDP još pasti.
Posebno su kritični prema smanjenjenju iznosa novaca za Hrvatske željeznice, koje su i sada u lošem stanju, a Srb je ponovio i da su u HSP-u šokirani činjenicom da općine s većinskim srpskim stanovništvom dobivaju znatno više novca nego ostale siromašne općine koje se još oporavljaju od posljedica rata.
Razgovor RSS komentara novi komentar ↓
U maju 1998.god. izbila je afera nakon što je ukradeno oko 130 miliona kuna iz firmi «Pučke štedionice» i Poljoprivredne zadruge «Sutla», uspješne u SFRJ, iz Šenkovca, pored Zagreba, (skraćeno P.š. i PZ).Te firme su od 1991.g.u svim sredstvima javnog informiranja RH –TV, radio, tisak, često propagirale «sigurnost uloga u P.š. i profitabilnost trgovine PZ u 3 veća diskonta u Zgrebu» te su tako privukle više stotina oštećenih ljudi, nazovimo ih «poslijednji ulagači» koji su, 3 do 6 mjeseci prije afere, povjerili svoje ušteđevine, ali odmah nakon afere Financijska policija1), svojim nadzorom službeno je utvrdila da su od 1991.g. tonule u sve većim gubicima1), da nisu ništa pošteno radile što bi ostvarivalo ikakav profit, da su od starta 1991.g. kamate i depozite starih isplaćivale svježim novcem dobivenim od novih ulagača, da su falsificirale završne god. račune i drugo dok je propaganda bila lažna i to ne samo 6 mjeseci, 1 ili 2 godine, već 8 godina
Odmah po izbijanju afere političari Mateša, Škreb i Škegro su na TV-u u najgledanijem večernjem dnevniku dali tumačenje da su ovi oštećeni ljudi sami krivi za svoju sudbinu jer da vođeni lakomošću nisu prepoznali rizik velike kamate .
Međutim oštećeni -tužitelji nisu poznavali nikakve osnove u ovoj oblasti.Ne samo da nisu mogli prepoznati «velu kamatu», što im oni imputiraju, ni gore iznijeto što su stručnjaci Financijske policije utvrdili službenim nadzorom, oštećenima nedostupnih, poslovnih knjiga, osobito da su bili u gubicima neprekidno od 1991.g. i lažnu propagandu, već ni činjenicu da je najveći dio novca curio na isplate još i fikivnih kamata i ugovora (bez uplate depozita), da je «..pronađen nemali broj isplatnica iz 1995 i 1996.g. po kojima je ..bez potpisa primaoca i nepoznatim osobama isplaćen iznos oko 1.000.000 DEM bez ikakvog osnova» a kao jedan osnov spominje se «sponzoriranje nekih ino spotskih takmičenja», «..da nije dan na uvid niti jedan zapisnik od nadležnih kontrolnih službi HNB RH..» itd kako sve to navodi sudski vještak za financije i računovodstvo A.Č. u svom nalazu od 2002.g. i spomenuta policija, dok za dio novca još nadležna državna tijela nisu utvrdila gdje je završio i koliko je tko ukrao.
Navedene činjenice govore da se ovdje radilo o sistemski osmišljenoj masovnoj prevari -krakovima velike hobotnice koja je gutala depozite uz prešutno odobravanje tijela RH.
I jesu li oštećeni, ako su i bili lakomi, izazvali štetu i tu lakomost i pohlepu organizatora i pokrovitelja ovog «biznisa» ili je to obrnuto?
A najvažnija stvar koju su pojedinoj žrtvi u ovom genocidu ukrali i nije utuženi novac koji su od svoje platice prethodno godinama odvajali, već razrušeni život i brojne nesreće koje im izazivaju, mnogi su umrli, obolili, ukrali im i Bogom dane normalne trenutke života i mnoge trenutke dok ovo pišu o ološu iz HDZ -stranke i za ovo dugotrajno i skupo Suđenje zbog njih.
Treba reći i da je ta kamata koju su ugovorili oštećeni 1998.g. iznosila uz deviznu klauzulu 1,2% mjesečno, inače je bila 1,5% pa smatraju da je za ono vrijeme i okolnosti bila u granici normalnog, jer je NR. u drugim štedionicama bez trgovine bila oko 1,3%, zatezna kamata je bila oko 18%, građanima se obračunavalo 25% na minusu u bankama na tekućem računu, a pogotovo ako se uzme u obzir da je profit uz stručne poluge trgovine firme mogao iznositi i 25, 30% na godišnjoj razini.
Spomenuti vještaci, Financijska policija i A.Č., utvrdili su da su veliku kamatu 4, 5 i više % dobivali «raniji ulagači», čak i neki saborski zastupnici i subjekti kao ZAP i Croatia Osiguranje, i ovisno o ličnosti i ulogu pojedinačno je ugovarali osobno sa direktorom PZ - Dražić M., više godina obrtali i čak prije ili nakon kraha izvukli i debelu kamatu i depozit, neki čak i stan tj. mnogo više nego su uložili a sve to na grbači oštećenog naivnog naroda. I tu dokumentaciju žele zataškati (požar, poplava, itd.).
Oštećenici smatraju da je tipičan uzrok «propasti depozita» nezakonito postupanje u radu P.š. i PZ, platnog prometa, prisvajanje, gubici od starta 1991.g. i dr., uz navedene isplate na štetu oštećenih bez poštenim radom dobivenog i najmanjeg profita što je čista prevara, dok su nadležna tijela RH (u smislu čl.13 ZSDU) odgovorna jer su to nesmetano omogućavala propuštanjem nadzora i kontrole nad takvim njihovim radom i prešutnom legalizacijom tog «biznisa», kao i varljive propagande u svim javnim medijima RH kroz 8 godina. Podnijeli su i tužbe na spomenutim osnovama.
Sudstvo kao i Ustavni sud RH donio je (na e-mediju) za jednog od oštećenih svoju negativnu Odluku broj U-III/964/08 od 7.07.2009. u kojoj uzrok «propasti depozita» vide u tome što je tužiteljica 1998.g., 3 mjeseca prije afere, sklopila ugovor pod zabludom - misleći da sklapa ugovor sa P.š. a ne s PZ (iako u ugovoru piše da P.š sklapa ugovor «u ime i za račun PZ») i da se radi o štednji a ne o depozitu2) te da je mogla odustati od ugovora i tada štetu ne bi uopće imala. Pri tome Sudstvo uopće nije ispitivalo pojedine elemente i prevaru u cjelini i od starta 1990.g., uz izostanak nadzora tijela RH, sve veće gubitke, čestu varljivu propagandu i druge krakove ove depozit-hobotnice, te radi toga promašeno zaključuje da ne postoji odgovornost RH za štetu jer da «ne postoji uzročno-posljedična veza između nepoduzimanja mjera nadzora poslovanja nad PZ i P.š. od strane državnih tijela u smislu čl.13 ZSDU» sa događajem «propasti depozita» 3) (kao i sa neovisnim događajem «zaključenja ugovora» 1998.g. - u vezi još i rada Registarskog Suda). Stoga Sudstvo nije ni moglo odabrati tipičan uzrok kojeg bi normalna, redovita i direktna posljedica bila propast depozita i to očito nije «sklapanje ugovora» jer su gubici postojali i prije sklapanja, mnogi ugovori isplaćeni su i prije i poslije afere, već su to direktna prisvajanja, neljudska i brutalna otimačina ili «preraspodjela» depozita u cijelom periodu od 1991.g. do afere 1998.g.
Time sudstvo ostavlja nerasvijetljen od očiju tužitelja i javnosti pravi uzrok i masovnu prevaru, te se «pokorava» ranijem diktatu političara koji također odgovornost za propast depozita prebacuju na same žrtve, ovdje tužitelje.
Stoga ovaj «okončani» predmet ide na viši, EU Sud te Vam u vezi istog postavljamo pitanja:
-Tko je uopće u RH osnovao i osmislio ovakvu firmu - fiktivnu P.š (bez ijednog svog djelatnika) uz PZ, koja bez poštenog rada i stvarnog profita (prinosa) nude kamate bez stvarnog novčanog pokrića već nezakonito kamatu i depozit starih ulagača isplaćuju svježim novcem od depozita novih, i tako ga na njihovu štetu preraspodjeljuju i to u dugom periodu od početka gubitaka 1991.g. do kraha 1998.g. - A dok su gubici, očito ne može biti profita – pa je onda to čista prevara – fiktivni balon zarade (kamate) u neproduktivnom radu?
-Zar je po vladavini prava i Ustavu RH bila dozvoljena i mogla se osnovati i raditi firma ovog tipa (prevare) ili je pokroviteljima davala mito da bi se osnovala i da bi to smjela raditi? Zar nadležna tijela vlasti RH nisu bila dužna ovaj «biznis» nadzirati i ispitati osobito očite (prima facie) gubitke i bitne nezakonitosti te ga zabraniti ili dati legalna odobrenja i o utvrđenom obavijestiti javnost, a time bi prevara kao «biznis» automatski prestala kao i lažna propaganda? Takva je praksa i u EU državama. Ima li i jedna Vlast na svijetu koja bi je dozvolila? Ili je menadžer Dražić M. uspio varati tako dugo sve te nadređene i institucije RH?
-Zar propuštanjem i ignoriranjem nadzora i kontrole tokom 8 godina, nadležna, osobito financijska tijela RH ovaj «biznis» nisu direktno ili prešutno odobrila i time dala legalitet za rad, a pošto to nije nikakav biznis nego nečovječna, brutalna otimačina, time se u nju i sama RH uključila? Zar u tome ne leži obveza RH?
-Bez obzira na krivicu oštećenih, kad bi je i bilo, zašto i na ovo njihovo inzistiranje cijeloj javnosti ne kažete gdje je završio taj njihov teškom mukom zarađeni i u ovom «biznis planu» «opljačkani» novac od depozita? Uviđate li odgovornost RH i zauzimate li se da tužitelje obešteti?
-Zar se na HTV-u, radiju, tisku RH mogla događati takva jedna sistemska, opće poznata propaganda lažne uspješnosti tih firmi čak kroz 8 godina bez omogućavanja, pristanka i logistike nadležne izvršne vlasti i u tom pogledu?
-Smatrate li da je navedena Odluka donijeta u skladu sa iznijetim diktatom spomenutih političara i da je Sudstvo trebalo ispitati i rasvijetliti spomenutu neman masovne prevare u cjelini? Zar je dopustivo da promotori ove afere i odgovorni suci registracija firmi4) dobivaju važne funkcije, i da rade kao ministri i surađuju u Vladi RH?
U Zagrebu, 06.12.2009. Za Udrugu «Pučke štedionice PZ Sutle» ...
Zagreb, Slunjska 18
zastupana po predsjedniku M. Marinović, A.Skokendić
1) Iz Informacije od 25.05.1998., Službene zabilješke od 2.07.1998. i Zapisnika od 4.09.1998.g. Ministarstva Financija, Financijske policije, Albrechtova bb, vidi se da su gubici PZ i P.š. iznosili: za 1991., 1992. i 1993.g. ukupno 9,233.668,41 kn,
za 1994. i 1995. ukupno 18,910.907,71kn + 24,988.217,14kn
za 1996. i 1997. ukupno 31,304.535,71kn + 50,997.668,35kn,
sveukupno 135,434.997,32 kn
Vidi se i niz drugih nepravilnosti, da P.š. nije zapošljavala ni jednog svog djelatnika, a kamoli nekog sa stručnim znanjem koji bi financijski smišljeno plasirao depozite makar i uz minimalan profit dok djelatnici PZ, koji su u 3 veća diskonta u Zagrebu prodavali prehrambenu robu, radili su i blagajničke poslove za fiktivnu P.š. bez zakonskog ovlaštenja za te poslove te ni oni također uopće nisu plasirali depozite a niti su koristili i najmanje poluge u trgovanju da bi ostvarili ikakav profit i uvećali depozite za ugovorene isplate.
Istim nalazom je također utvrđeno da prikupljeni novac po ugovorima pod lažnim imenom «Pučka štedionica» a «u ime i račun» PZ nije uplaćivala na zakoniti način preko ZAP-a i na račun i ime stvarnog ulagača, već bi zbrojila više uplata i više poslovnica i vršila uplate na tuđe ime i tuđe račune ili je ukupan iznos na crno «stavila» u blagajnu PZ.
Poslovne knjige nisu vjerodostojne jer se po broju ugovora ili imenu deponenta ne može razabrati ime stvarne osobe za koje su izvršena knjiženja uplata ili isplata depozita i kamata. Sav taj nezakonit rad i prikrivanje adrese i imena stvarnih isplata bio je omogućen dugotrajnim izostankom (u periodu od 8 god.), zakonom propisane kontrole i nadzora nadležnih tijela RH, SDK, Financijske policije i dr.
2) Od odredbi iz ugovora na koje se Sudstvo poziva citiramo bitne:
«Deponent ulaže, a štedionica prima, novčani depozit na određeno vrijeme u iznosu ..»,
«Kamatna stopa je nepromjenjiva ...» dok u glavi ugovora piše da tužiteljica zaključuje ugovor «U ime i za račun PZ»Sutla».
Tužitelji, kao što su naveli i u tužbi i u postupku, i pored spomenute zablude, pristupili su i potpisali baš takav ugovor i predali depozit «štedionici»!
U slučaju da se radilo o «novčanom depozitu ...» koji se inače ulaže u neki fond a ne u štednju trebala je pisati riječ «dividenda» a ne «kamata» i riječ «depozit u ... fondu ...» umjesto «novčani depozit» ) te bi u tom slučaju još ostalo otvoreno pitanje o kojoj vrsti fonda bi se uopće radilo, kojim RH-zakonskim regulama podliježe, uvažavaju li se načela sigurnosti, profitabilnosti, likvidnosti itd. i osobito je li tada takav fond mogao biti poznat prosječnom čovjeku? To su inače poslovi koje obavljaju depozitne banke koje tada nisu ni postojale dok P.š. ili PZ nisu bile, niti su mogle biti, registrirane i organizirane za tu vrst fond-djelatnosti pa PZ nije za to mogla ni ovlastiti P.š. Stoga su nadležna tijela RH bila obvezna spriječiti tu njihovu, po više kriterija, ilegalnu djelatnost.
3) Sudovi su promašili i mjerodavni domaći Zakon i Europski. Konvenciju prema kojoj nadležna tijela RH imaju pozitivnu obvezu miješanja u poslovanje sa novčanim depozitima ili štednjom, da nadziru, kontroliraju i po potrebi da obustave nezakonito postupanje čak i da kazne odgovorne pojedince kao fizičku ili pravnu osobu - PZ ili P.š. koje ometaju druge pojedince (ovdje tužitelje ili državu radi naplate poreza) u ostvarivanju svojih prava garantiranih Ustavom RH – ovdje je to pravo vlasništva tužitelja na svoj depozit.
Stoga postoji tipičan uzrok «propasti depozita –imovine tužitelja», odgovornost RH i pravna osnova za potraživanje naknade štete od RH u smislu čl.48 Ustava RH i čl. 1 Protokola 1 Eu-Konvencije.
4) Sudac B.G. koji je prošle godine suspendiran i optužen za primanje 25.000 eura mita i dr., primarno je registrirao «štedno-kreditnu službu» - ŠKS suglasno «Potvrdi SDK o osnivačkom pologu» od 5.10.1990.g. ali nakon 3 dana – u startu, inicira ovu prevaru, jer protivno toj potvrdi uz ŠKS dodaje u registar naziv «štedionica» tj. «P.š.» iako to nije bila. To je učinio protivno i poslovnom moralu i Zakonu bivše države koje je RH preuzela 1991.g. iako po istom u bivšoj državi to nikad nije bio slučaj.
Nakon toga 1995.g. sudac V.B. učinila je, protivno izričitoj zabrani iz Zakona o bankama RH iz `93., promjenu imena kojom obzirom na shvaćanje prosječnog tužitelja, i nadalje promiče naziv «štedionica» iako to nije bila a time je ujedno u stvarnosti promicala i ovu masovnu prevaru s genocidom na dugi rok od 8 godina, koju nitko od nadležne državne Vlasti, uključivo naziv P.š., uopće nije kontrolirao. Sudstvo nepravično opravdava «drugačije pravno shvaćanje» tih sudaca što su registrirali i održavali sporan naziv «štedionica» iako to nije bila i isti je morao biti brisan iz registra Registarskog suda u Zagrebu, i iz upotrebe u ugovorima o depozitu i to bez obzira na korelaciju sa tekstom u ugovoru «u ime i račun PZ ..» i subjektivnog shvaćanja ili zabludu tužitelja sa kojom firmom P.š. ili PZ zaključuju ugovor o depozitu.
Država kažnjava žrtvu, jedno su pokrali ljude sad još moraju platiti i sudske troškove iste te žrtve sramota.
Državi je najlakše okriviti stedise da ne vraća novac, pa sto se ćudimo Slovencima.
Novi komentar