Dogodilo se na današnji dan - 22. srpnja

Tijekom prvog rata za škotsku nezavisnost engleski kralj Edward I. Dugonogi 1298. godine je u bitci kod Falkirka pobijedio pobunjeničku škotsku vojsku pod vodstvom Williama Wallacea koji je ubrzo nakon tog poraza odbacio titulu 'čuvara Škotske'. Nakon što je čuo za engleski poraz kod Stirlinga Edward I. je s francuskim kraljem Filipom Lijepim, s kojim je u to vrijeme ratovao u Flandriji, utanačio primirje i vratio se u Englesku kako bi ugušio škotsku pobunu. Blizu Yorka, koji je privremeno proglasio prijestolnicom, Edward je okupio veliku vojsku od preko 2 tisuće oklopljnih konjanika i 12 tisuća pješaka od kojih su mnogi bili poznati velški strijelci naoružani svojim 'dugim lukovima' što se pokazalo presudnim za kasniju bitku. Početkom srpnja engleska vojska je krenula na sjever, a Škoti su ih strategijom 'spaljene zemlje' uvlačili sve dublje u svoj teritorij. Uskoro je došlo do problema u opskrbi, a došlo je i do omanje pobune koju su ugušili britanski vitezovi ubivši stotinjak Velšana. U trenutku kada se činilo da će se Englezi morati povući, Edward je dobio informaciju da je Wallace zauzeo položaj niti 20 kilometara dalje od njega, u nadi da će dobiti priliku napasti Engleze pri povlaćenju. Engleski kralj je odmah naredio da vojska krene prema neprijatelju. Škoti, oko 5 tisuća pješaka, većinom kopljanici, te tisuću konjanika i nešto strijelaca, Engleze su dočekali u četiri velike pravokutne formacije poznate kao 'schiltron' (najčešće obrambena formacija u kojoj kopljanici koriste štitove i duga koplja kako bi odbili napade konjice). Engleski konjanici su se podijelili i napali škotska krila uspješno uništivši strijelce i manji dio pješadije i to isključivo jer se škotska konjica povukla, no 'schiltrone' nisu uspjeli probiti te su se ubrzo povukli. Engleska pješadija također nije uspjela slomiti škotske redove te ih je više od 2 tisuće stradalo u tom pokušaju što govori o nevjerojatnom otporu koji su pružili daleko nadjačani Škoti. Kada je uvidio da nema druge opcije Edward je odlučio primijeniti taktiku korištenu protiv velških kopljanika u bitci kod Maes Moydoga 1295. Opkolio je Škote koji nisu imali mogućnost manevriranja niti napada, te ih desetkovao iz daljine koristeći strijelce, a nakon toga poslao konjicu da dovrši preostale. Trećina škotske vojske je ubijena, šestina je dezertirala, a samo se mali dio, među kojima i Wallace, izvukao s bojišta bijegom u obližnju šumu. Iako je slomio trenutni škotski otpor Edward I. nije mogao preuzeti kontrolu nad Škotskom, uvelike zahvaljujući Wallaceovoj strategiji 'spaljene zemlje', te je vojsku povukao južno od granice. Uskoro je u engleskim redovima došlo do masovnog dezertiranja koja kralj nije mogao spriječiti te je krajem godine napustio granicu bez mogućnosti iskorištavanja svoje pobjede.

Druga velika otomanska opsada Beograda završila je 1456. godine porazom i bijegom turske vojske pod vodstvom sultana Mehmeda II, kasnije nazvanog Osvajač. što je zaustavilo širenje Otomanskog carstva na zapad u narednih 70 godina. Nakon pada Carigrada, glavni protivnik Osmanlija na zapadu bila je kraljevina Ugarska. Sultan Mehmed II. pokrenuo je veliku vojsku s ciljem osvajanja Smedereva, prijestolnice srpskog despota Đurđa Brankovića, te Beograda, najznačajnijeg ugarskog uporišta na južnoj granici i tada najutvrđenijeg grada na Balkanu. Turci su Beograd opkolili 4. srpnja i odmah započeli s bombardiranjem. Grad je bio odsječen sa svih strana jer su i Dunavom i Savom krstarile turske lađe. Vojsku koja je branila beogradsku utvrdu činili su odredi koje je okupio i u gradu postavio Ivan Hunjadi i nešto trupa koje je poslao despot Đurađ, kao i odredi slabo naoružanih križara koje je sakupio franjevac Kapistran, a ukupno ih je bilo jedva 7 tisuća. Tursku vojsku predvodio je sultan osobno, a prema novijim saznanjima sastojala se od oko 70 tisuća vojnika i raspolagala s oko 200 manjih i većih lađa, 300 topova i brojnim opsadnim spravama. Tuci su prvih dana srpnja zauzeli cijelu okolicu Beograda. Na najistaknutijem mjestu postavljen je sultanov šator okružen janjičarima. Na lijevom krilu, duž savske obale bile su raspoređene snage pod zapovjedništvom beglerbega azijskih posjeda, a duž dunavske snage rumelijskog beglerbega Karadže. Križarska vojska s Kapistranom i ugarska s Hunjadijem na čelu, bile su smještene u Zemunu i 14. srpnja uspješno su probile tursku riječnu blokadu na Dunavu te je grad opskrbljen namirnicama, a garnizon pojačan svježim trupama. Poslije poraza na Dunavu, Turci su još više pažnje posvetili napadu s kopna pa je bombardiranje pojačano, a do 20. srpnja zidovi su popustili na mnogim mjestima. Turci su se spremili za opći napad koji je uslijedio 21. srpnja navečer. Nakon žestokih borbi kraj probijenih zidina Turci su ušli u donji grad i krenuli prema samoj utvrdi no zaustavljeni su pretrpivši velike gubitke. Među poginulima je bio i zapovjednik janjičara te beglerbeg Karadža kao i mnogi drugi osmanlijski plemići i vojskovođe. Idućeg dana dio križarske vojske je usprkos zabrani izašao iz grada i počeo provocirati Turke povremeno ih napadajući i pljačkajući. Nakon što se pred gradom, uz sve veći broj branitelja koji su izlazili van zidina, razvila prava bitka u nju se uključio i Kapistran s 2 tisuće križara, a uskoro i sam Hunjadi koji je napao glavni turski logor, te se početna provokacija pretvorila u opći napad. Turci su u većini slučajeva uhvaćeni potpuno izneađeni, a i sam sultan je, u nastojanju da spriječi bijeg svojih trupa, ranjen u nogu. Unatoč boljoj opremljenosti i brojčanoj nadmoći Turci su do kraja dana započeli potpuno povlačenje ostavivši gotovo svu skupu opremu za sobom. Hunjadi i Kapistran izvojevali su veliku pobjedu, ali obojica su ju ubrzo skupo platili. U polurazorenom gradu pojavila kuga od koje su i jedan i drugi ubrzo umrli. Vijest o kršćanskoj pobjedi širila se vrlo brzo, a o njezinoj veličini svjedoče i podnevna zvona, koja po nalogu pape Kalista III., proslavljaju ovaj događaj sve do današnjih dana.

U Poljskoj je 1983. godine ukinuto izvanredno, odnosno 'ratno' stanje, uvedeno u prosincu 1981. Poljaci su za taj period koristili naziv 'stan wojenny' što u prijevodu znači ratno stanje. Vlast Narodne Republike Poljske, koju je uzurpirao general Wojciech Jaruzelski, proglašavanjem izvanrednog stanja kojim su drastično ograničene uobičajene građanske slobode, pokušala je slomiti rastuću opoziciju jednopartijskom komunističkom režimu. Rad prodemokratskih udruženja i pokreta, kakav je bio sindikat Solidarnost, zabranjen je, njihovi vođe su uhićivani, a tijekom te dvije godine ubijeno je oko stotinu ljudi. Jutro nakon što je izvanredno stanje proglašeno na ulice su izašle tisuće vojnika, uveden je policijski sat, zatvorene su granice, zračne luke, ceste i drugi prilazi glavnom gradu. Prekinute su telefonske linije, pošta je bila podvrgnuta cenzuri, suspendirana su predavanja u školama i na fakultetima, a sve nezavisne organizacije stavljene su van zakona. U početnim danima došlo je do nekoliko sukoba između vladinih snaga i prosvjednika, a najveći i najtragičniji je bio razbijanje štrajka u rudniku Wujek tijekom kojeg je ubijeno devet rudara. Uskoro je uveden šestodnevni radni tjedan, a mediji, javne službe, zdravstveni i energetski sustav, rudnici, luke, željezničke postaje i većina industrijskih pogona stavljeni su pod direktan vojni nadzor. Zaposlenici medija i obrazovnih ustanova bili su podvrgnuti 'verifikaciji' - procesu kojim se provjeravao zaposlenikov stav prema vladajućoj strukturi i pokretu Solidarnost, a kao rezultat toga tisuće su bile otpuštene. Civilne sudove zamijenili su vojni kako bi se što učinkovitije procesuirali odgovorni za, kako je bilo navođeno, širenje lažnih informacija. Špijunske službe i njihovi suradnici također su imali pune ruke posla te je nadgledana gotovo sva komunikacija. Nekoliko godina nakon ukidanja izvanrednog stanja dio striktnih pravila još je ostao na snazi, a to je dodatno ubrzalo ekonomski kolaps. Nakon pada komunističkog režima poljski parlament je uvođenje izvanrednog stanja proglasio protuzakonitim i protuustavnim. Glavni i odgovorni za njegovo uvođenje Wojciech Jaruzelski, od tada tvrdi kako je uvođenjem izvanrednog stanja radio za interese Poljske i time ju spasio od katastrofalne sovjetske vojne intervencije za koju je tvrdio kako bi se sigurno dogodila. Međunarodni stručnjaci takvo što ne prihvaćaju jer dokaza navodno nema, ali ankete iz 2001. su pokazale kako 49 posto Poljaka smatra kako je izvanredno stanje bilo opravdano, dok ih čak 61 posto smatra kako je time doista spriječena sovjetska intervencija.

Njemački fizičar Gustav Ludwig Hertz, nećak poznatijeg Heinricha Hertza prema kojemu je ime dobila mjerna jedinica za frekvenciju, otac Carla Hertza koji je otkrio ultrazvuk, a sam dobitnik Nobelove nagrade za fiziku za studije o prolasku elektrona kroz plin koje je sproveo s Jamesom Franckom, rođen je u Hamburgu 1887. godine.

Američka glumica Louise Fletcher, najpoznatija po ulozi Ratchet u filmu One Flew over the Cuckoo's Nest za koju je dobila Oscara i Zlatni globus, te kao Kai Winn Adami u seriji Star Trek: Deep Space Nine, a zapamćena i po nastupima u filmovima Russian Roulette, The Lady in Red, Firestarter, Blue Steel, Mulholland Falls, Breast Men, Cruel Intentions i drugima, rođena je 1934. godine u Birminghamu u Alabami.

Američki glumac, redatelj i politički aktivist Danny Glover, vjerojatno najzapamćeniji po ulozi detektiva Rogera Murtaugha u filmskom serijalu Lethal Weapon, a poznat i po nastupima u filmovima Escape from Alcatraz, Witness, The Color Purple, Predator 2, Flight of the Intruder, Maverick, The Rainmaker, Just a Dream, Missing in America, Dreamgirls, Poor Boy's Game i brojnim drugima, rođen je u San Franciscou 1946. godine.

Američki filmski i kazališni glumac Willem Dafoe, osnivač eksperimentalne kazališne grupe The Wooster Group, dva puta nominiran za Oscara, zbog oštrih crta lica i iskrivljenog smiješka najpoznatiji po ulogama negativaca, a zapamćen pu nastupima u filmovima To Live and Die in L.A., Platoon, The Last Temptation of Christ, Shadow of the Vampire, Mississippi Burning, The Boondock Saints, American Psycho, serijalu Spider-Man i drugima, rođen je 1955. godine u Appletonu u Wisconsinu.