Do 1900. je vladalo globalno zahlađivanje

Svake godine, od proljeća do jeseni, u drvetu se pod njegovom korom raspoređuju nove linije. Tako nastaju godovi, odnosno prstenovi u drvetu. Godovi u sebi sadrže niz informacija. Ako je vrijeme bilo toplo, drvo raste brže nego u hladnim uvjetima. Ako je vrijeme suho, ono raste sporije nego što bi u vlažnim prilikama.

Te se razlike posebno dobro daju isčitavati sa stabala koja rastu u ekstremnim temperaturnim prilikama, primjerice u gorskim područjima. "Ako je tamo prehladno za drveće da bi ono raslo, jako hladne godine redovito se očituju tankim krugovima. A taj uzorak se ne nalazi samo na jednom drvetu, već na puno njih koji rastu u istom području", objašnjava voditelj odjela za istraživanje godova (dendrokronologiju) Sveučilišta u Mainzu Jan Esper.

Takvo klimatsko rubno područje se na primjer nalazi i u sjevernim dijelovima Finske. Tamo vladaju idealni uvjeti za istraživanje, jer ne samo da se mogu analizirati živa stabla. I ona mrtva sadrže informacije, poput nekog klimatskog arhiva. "U Finskoj ima puno plitkih jezera. Kad u njega padne neko drvo, ono ostane tamo sačuvano tisućama godina, netaknuto", objašnjava Esper. Tako on i njegovi kolege iz finskih stabala mogu rekonstruirati klimu zadnjih 2.000 godina.

Rad na uzorcima

Voditelj laboratorija u Mainzu Markus Kochbeck objašnjava kako se iz nekog drveta uzima uzorak. Drvo se buši posebnom bušilicom koja izgleda poput cjevčice i koja se okreće ručno. Malom kukom iz cijevi se potom izvuče njen sadržaj koji izgleda poput prugaste olovke, debele oko pola centimetra. Svaka pruga ili prsten označava jednu godinu u životu drveta. Kochbeck potom ovaj uzorak izbrusi posebnom blanjom. Tako dobije glatku površinu na kojoj su svi prstenovi dobro vidljivi. Potom uzorak dolazi pod mikroskop koji mjeri svaki prsten ponaosob. Tako znanstvenici dobiju krivulju: na vodoravnom pravcu su godine, na okomitom su širine godova izražene u milimetrima.

Od rimskog razdoblja je temperatura pala za 0,6 stupnja

Za svaki god napravi se po jedna krivulja. Znanstvenici zatim na kompjutoru uspoređuju krivulje, najmanje njih stotinu. Po njima mogu zaključiti koje su godine bile jako hladne. Budući da izučavaju drveće koje je raslo u različitm razdobljima, mogu rekonstruirati kontinuiranu vremensku osovinu.

Finskim je znanstvenicima na taj način već uspjelo zaviriti 7.000 godina u prošlost. Jan Esper sa svojim ispitivanjima nije išao toliko daleko - tek 2.000 godina.

Rezultat: U 2.000 godina prije početka industrijske revolucije do otprilike 1900. godine, u Finskoj je bivalo sve hladnije. Oko 0,3 stupnja celzijusa po tisućljeću. Vrijeme nakon toga nije uključeno u istraživanje, jer od tada se pojavio i jedan novi fenomen: povećana količina plinova koji uzrokuju učinak staklenika.