Dijalog umjesto raketa

Što je sve samo moguće - kad se to stvarno želi: nakon višemjesečne ratne retorike, posvađane korejske bratske države dogovorile su, iznenađujuće, održavanje izravnih razgovora. I ima i prvih rezultata: Sjeverna Koreja će poslati nekoliko sportaša (s pratnjom) na Zimske olimpijske igre u Južnu Koreju! Možda će čak timovi obje Koreje zajedno ući na stadion tijekom ceremonija otvaranja i zatvaranja Igara, to se dogodilo već na Azijskim igrama 2002. u južnokorejskom Busanu - i oduševilo svijet. Sport kao most, kod te se teme dužnosnicima topi srce.

Ali ovdje se ne radi samo o sportskoj diplomaciji. Puno je važnije da bratske zemlje konačno razgovaraju, i to nakon dvije godine totalnog zatišja. I odmah su postigli dogovor o tome da se ponovno aktivira „vruća linija" za vojne telefonske razgovore, kako ne bi došlo do neželjene eskalacije zbog nekog nesporazuma. I možda će se na proslavu Nove godine tijekom Olimpijskih igara možda organizirati i sastanak za obitelji koje su razdvojene nakon kraja Korejskog rata 1953. I Rusija i sjevernokorejska zaštitnička sila Kina su očekivano na ishod pregovora dviju Koreja reagirale s olakšanjem.

Kim ostvaruje svoj cilj

To je prilično zapanjujući razvoj nakon što su se sjevernokorejski vlastodržac Kim Jong Un i američki predsjednik Trump mjesecima međusobno provocirali s raketnim testovima, manevrima, sankcijama i osobnim uvredama. Ipak, ovo plaho približavanje nije stvarno iznenađenje. Jer se uočava pomak u tvrdim pozicijama: Kim Jong Un naime uopće nije luckasti „Rocketman" koji svoju zemlju vodi do ruba nuklearnog rata, već lukav strateg. Svojim atomskim i raketnim testovima on je Sjevernu Koreju odveo upravo tamo gdje ju je i htio odvesti: za pregovarački stol.

Šansa za SAD

Izravni razgovori nemaju alternativu. I Kim ih može voditi s pozicije jakog igrača: dovoljna je već i sama potencijalna opasnost da bi njegove rakete mogle pogoditi SAD, da se Sjevernu Koreju mora shvatiti ozbiljno. A za direktne susjede Južnu Koreju i Japan su provokacije s nepredvidivim ishodom u svakom slučaju iznimno opasne. Stoga će Kim i ubuduće čvrsto stajati iza svog atomskog i raketnog programa. Zašto bi se on uopće trebao odreći tog sredstva zastrašivanja samo zato što „dementni američki starac", kako on naziva Trumpa, stalno bocka i prijeti totalnim uništenjem Sjeverne Koreje.

U Južnoj Koreji se sa zahvalnošću prihvatilo Kimovu ponudu o razgovorima, pogotovo zato što i aktualni predsjednik Moon zagovara politiku približavanja, u kojoj mu je orijentacija proces njemačkog ponovnog ujedinjenja. U svom „Berlinskom govoru" kojim je 2017. skicirao budućnost, ovaj odvjetnik za područje ljudskih prava koji je svojedobno pobjegao iz Sjeverne Koreje založio se upravo za to: ulazak u pregovore - bez obzira na koji način, u slučaju nužde i s malim pomacima po pitanju spornih tema kao što su okoliš ili borba protiv zaraza. Ili, što je sad bio slučaj, sport.

Prvi odlučujući korak je napravljen, sad se moraju pokrenuti sve strane. Silama zaštitnicama SAD-u i Kini bi bilo pametno da ovaj plahi pokušaj približavanja snažno podrže i što je moguće brže omoguće direktni razgovor između svih strana u ovom sukobu. U fazi bez raketnih testova i ružnih uvreda opasnost od požara bi se moglo ublažiti relativno brzo.

SAD bi se kroz razumno posredovanje opet mogao prezentirati kao ozbiljna i pouzdana regulatorna sila u Aziji - i tako vratiti izgubljeno povjerenje. Dugogodišnja politika sankcija na koncu konca nije urodila nikakvim plodom i vojne prijetnje nisu stvarna opcija. Vjerojatno će biti potrebno još više tih mjera koje ulijevaju povjerenje prije nego što bude moguće održavanje susreta na vrhu. Ali već je veliki uspjeh i sama činjenica da se diplomatsko rješenje opet čini mogućim - nakon sve te ratne retorike u proteklim mjesecima.