Dalaj-lama o Obami i neovisnosti Tibeta

Dalaj-lama, pravim imenom Tenzin Gyatso, četrnaesti je po redu tibetanski duhovni i svjetovni vođa. U razgovoru s Larryjem Kingom otkrio je kako je prošao njegov susret s Barackom Obamom i kakva budućnost stoji pred Tibetom.

Nedavno ste se sastali s američkim predsjednikom. Kako je bilo?

Vrlo dobro. Upoznali smo se još dok je počinjao političku karijeru, zatim me nazvao za vrijeme izbora kako bi se raspitao o stanju na Tibetu, te još jednom kad je postao predsjednik. Trebali smo se sastati prošle godine, ali je on tada vodio razgovore s Kinezima o pitanjima koja nemaju veze s Tibetom, pa smo odlučili odgoditi naš susret.

Kakva je trenutna situacija između Tibeta i kineske vlade?

Službena Kina odbacuje činjenicu da postoji problem. Tvrde da su ljudi na Tibetu sretni i da žive u blagostanju, a nametnuli su našoj kulturi i vjeri toliko zabrana i kontrola.

Što očekujete od Amerike?

Tražim da promoviraju temeljne ljudske vrijednosti kako bi stvorili bolji svijet, svijet koji je suosjećajan i u kojem prevladava mir. Izvor istinskog mira leži u unutrašnjem miru, a on proizlazi iz suosjećajnog srca.

Nadalje, tražim da se promovira vjerska tolerancija, za što se i sam Obama zalaže. Pričali smo o problemima Tibeta i razgovorima koji se vode s Kinom. Na kraju, sam tražio i pomoć za naš obrazovni sustav. Obama je bio izrazito susretljiv.

Je li moguće da Amerika da podršku neovisnosti Tibeta, a istovremno zadrži dobre odnose s Kinom?

Mi zapravo ne zahtijevamo neovisnost. Tražimo srednji put. Sadašnje uređenje uništava vjerske slobode, kulturu i baštinu i vrlo je štetno za okoliš. S druge strane, ne želimo se odvojiti od Kine jer je Tibet zatvorena i materijalno siromašna zemlja. Svaki stanovnik Tibeta želi moderan Tibet, stoga moramo ostati u okvirima Kine, ali sa značajnom autonomijom.

U tom smislu ne postoji opasnost da bi Obamina podrška Tibetu loše utjecala na odnos Amerike i Kine.

Napustili ste svoju zemlju prije 50 godina, nedostaje li vam?

Naravno. Sjećam se svog djetinjstva u Potali i palače u Norbulingki, ali nakon 50 godina Indija je postala moj dom. No, moje brige su usmjerene na šest milijuna ljudi koji su na Tibetu još uvijek lišeni osnovnih prava, dok traje nemilosrdna devastacija tibetanskog okoliša.

Jeste li i dalje optimistični?

Mislim da je sve otvoreno i da svi i dalje živimo u istoj Zemlji. Kad pogledam unatrag, primjećujem da je druga polovica 20. stoljeća bila puno zdravija od prve polovice 20. stoljeća što ulijeva određeni vjeru u bolju budućnost.