« Svijet
objavljeno prije 4 dana i 22 sata
EH, DA...

Borba protiv rasizma počinje u glavama bijelaca

Smrt Afroamerikanca Georga Floyda pokrenula je proteste širom svijeta. Ali za stvarnu promjenu je potrebno više od prosvjeda, piše Yann Durand. Najbolje bi bilo kada bi svatko sebe testirao na rasističke obrasce

Ehh, da...
Ehh, da... (Arhiva)
Više o

borba

,

rasizak

Jedno treba reći odmah na poöetku: dobro je što bijelci u Sjedinjenim Državama kleče i podižu šake u zrak, u Engleskoj pomažu da se obori statua kojom se odaje počast kolonijalizmu, prosvjeduju protiv policijskog rasizma u Parizu i Berlinu. To crncima daje osjećaj da nisu sami u borbi za osnovna prava i jednakost. To pruža utjehu i nadu.

Ali, da bi se nade pretočile u stvarnost, potrebno je da se angažman bijelaca nastavi i poslije šoka zbog smrti Georga Floyda, dakle i kada to više ne bude važna tema u medijima.

Osim toga, neophodno je sagledati više od vrha ledenog brijega. Prepoznavanje i kritiziranje nasilja i nepravde koji su očigledno motivirani rasizmom - nije dovoljno.

Rasizam usidren u društvenom sustavu mnogo je perfidniji jer nije uvijek prepoznatljiv, ali je u glavama ljudi. Taj rasizam nije stvarno zlo, često ga čovjek vjerojatno nije ni svjestan, ali se suptilno skriva iza pogleda i gotovo neprimjetnih radnji.

Suptilni rasizam svakodnevice

To je kad neka starica pritisne torbu uz tijelo kad prolazi pored mene. To je kad mi se nepoznata osoba na ulici obraća na engleskom, jer podrazumijeva da ne govorim njemački. To je mlada žena koja u vlaku radije stoji nego da sjedne na jedino slobodno mjesto pored mene, crnca.

To je student koji u pješačkoj zoni očajnički pokušava nekoga pridobiti za sudjelovanje u nekoj anketi ali mene ignorira iako idem ravno prema njemu. To je žena na blagajni u supermarketu koja svakoga pita želi li račun - samo mene ne. I tako dalje.

To su iskustva koja crnci i uočljive manjine doživljavaju svakog dana, a da ne znaju je li to samo slučajnost ili ima neke veze s njihovom bojom kože. Svakako, i bijelci doživljavaju nepravde u životu - ali nikada neće imati takvu sumnju. To je privilegija.

Tko nikada nije bio zakinut ili u nepovoljnijem položaju kada traži stan ili posao ili tijekom policijskih kontrola, ne može razviti osjetljivost na svakodnevnu diskriminaciju. Zato je bijelcima neophodno samopromatranje, iskreno suočavanje sa sobom.

To nije lako. Jer, nitko tko nije deklarirani rasist, ne želi priznati da nehotice podržava ove obrasce razmišljanja. Najveći dio društva osuđuje i odbacuje rasizam. „Boja kože me uopće na zanima! Ja ju čak ni ne vidim!" Kako je to lijepa, politički korektna izjava! Šteta samo što nije istinita.

Percepcija osobe prije nego što uopće stupite u kontakt s njom je nešto ljudsko, instinktivno - i neizbježno. Problem je samo u tome što je prvo što ćete, pored odjeće, vidjeti kod nekoga upravo boja kože.

Borba protiv predrasuda

Toga jedino treba biti svjestan - da bi se suprotstavilo predrasudama, da bi se prekinulo sa stereotipima i predodžbama drugih, čvrsto usidrenih ropstvom, kolonijalizmom i neokolonijalizmom.

Jer potomci počinitelja i žrtava nemaju drugog izbora: moraju zajedno. Njihovi povijesno zasnovani odnosi i uzajamna ovisnost su u međuvremenu su prerazvijeni da bi jedni druge mogli potpuno i trajno izbjegavati.

Prevladavanje rasizma je odgovornost sviju nas ali posebno bijelaca. Najbolje rješenje bi bilo da svatko, od običnog radnika do najvišeg političkog dužnosnika, analizira sebe, eventualno prepozna rasističke obrasce i odvikne se od takvog načina razmišljanja, govora i ponašanja.

To bi dovelo do postupnog nestanka strukturalnog rasizma iz javnog života, obrazovnog sustava, tržišta rada i stambenog prostora.

Krenite, počnite od sebe - krajnje je vrijeme da se nešto promijeni!

Piše: Yann Durand/DW
30.06.2020. 14:31:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh