Bandić slavio što gubitak glasova nije i – veći!

Do završetka mjesnih izbora u Gradu Zagrebu 21. svibnja 2017.g. mnogi su građani bili uvjereni da riječ „veći" znači veći broj nekih brojivih čestica, a da riječ „manje" znači manji broj nekih brojivih čestica. No, bilo je to sve do Njegova ukazanja u izbornom stožeru „Stranke rada i solidarnosti" (SRiS) kojeg je On svojim dolaskom iluminirao kao da je samo Betlehemsko svjetlo.

Ukazao se On da u trećem licu obznani Urbi et orbi ne treću tajnu gospina ukazanja iz Fatime, nego semantičku tajnu odnosa riječi „manji" i „veći" te vice versa „veći" i „manji" a ona glasi da je manje - veće a veće - manje, što bi cinik Anthony (ne Tony!) Blair zvani George Orwel trivijalizirao doskočicom potpuno neprimjerenoj otajstvu postizborne objave o istini kao laži i laži kao istini! (Malo su naivni oni koji misle da ono što je Oxfordski rječnik 2016.g. akceptirao kao „postistinu", nema ama baš nikakve idejno-moralne veze na primjer sa Ček-om i NKVD-om iz 1920-ih godina).

Dakle On je Milan Bandić u izbornome stožeru SRiS dana Gospodnjeg 21. na 22. svibnja 2017.g. zborio kako slijedi: „Mi smo relativni pobjednici na sve četiri razine na izborima. Zagrebčani nikada nisu bili bedaki i nikada nisu nasjedali na štoseve. Igra da se Bandića stavi na klanje i da je Zagrebčanima dosta Bandića. Ova kampanja je u odnosu na onu 2013. bila kao ubod komarca - rekao je Bandić i zahvalio sugrađanima na povjerenju".

I doista je On Njegova svjetlost Milan Bandić potpuno u pravu da Zagrebčani nikada nisu bili bedaki pa im se među inim ne može podmetnuti rog za svijeću makar svi i nisu pročitali 1984 ni proze Janka Matka. Manje ne postaje veće niti veće postaje manje čak ni u ozračju Fontane di Trevi , niti fikcijâ iluzioniste te stranke srebroljubaca i lovaca na glasove onih koji nisu bedaki.

Izbori su uvijek nadmetanje i usporedba.

U demokratskoj državi i uljuđenom narodu izbori se čak ni u šali ili neukusnoj metafori ne shvaćaju i interpretiraju kao klanje bilo koga, nego kao ljudsko i građansko pravo i sloboda da se bira i da se bude biran. Projekcija je i zabluda mišljenje da je Zagrebčanima apsolutno dosta Milana Bandića. Naprotiv, Zagrebčanima nije dosta Milana Bandića kao čovjeka i sugrađanina, ali je demokratska i politička istina (a ne „postistina") da je dijelu i to pooovelikom Zagrebčana dosta Milana Bandića kao gradonačelnika, te da je njihovo neotuđivo demokratsko i političko pravo da se o tome izjasne na demokratskim i slobodnim izborima a ne na nekakvom „kolinju" pa makar da je to tek i neukusna metafora.

Pa da vidimo kako je to i u odnosu na koga i što Milan Bandić „relativni pobjednik" na izborima kao što to on tvrdi? U odnosu na Anku Mrak-Taritaš kao i sve ostale gradonačelničke kandidate, Milan Bandić je doista relativni pobjednik jer je osvojio veći broj glasova birača. No, je li to i jedina relacija, jedino mjerilo odnosno kriterij na temelju kojeg se (pr)ocjenjuje rezultat kojeg je Milan Bandić postigao na ovim lokalnim izborima? Logično je da nije jer on šesti put kao kandidat za gradonačelnika sudjeluje na izborima, pa se stoga njegov aktualni izborni rezultat može i mora usporediti i s onim rezultatom kojeg je on sâm postigao u prvom krugu zadnjih lokalnih izbora a to su oni koji su održani 2013. godine.

U prvom krugu mjesnih izbora u Gradu Zagrebu koji su održani 19. svibnja 2013.g., gradonačelnički kandidat Milan Bandić dobio je 142.646 glasova birača i što je 47,30 posto ukupnog broja birača koji su glasovali. Kao što se to iz navedenih brojki jasno vidi i shvaća, na izborima prije četiri godine Milan je Bandić dobio respektabilnih 47,30 posto glasova ukupnog broja birača koji su glasovali i zamalo pobijedio već u prvome izbornom krugu!

Upravo završeni prvi krug lokalnih izbora u Gradu Zagrebu održan je 21. svibnja 2017. godine.

Gradonačelnički kandidat Milan Bandić dobio je 101.828 glasova birača što je 31,02 posto ukupnog broja birača koji su glasovali. Ako niste mađioničar i iluzionist Houdini, pa međusobno usporedite broj glasova koje je Milan Bandić dobio na izborima 2013. i 2017. godine ustanovit će te da 142.646 minus 101.828 daje razliku od 40.818 u konkretnom primjeru glasova birača (vidi tablicu 1).

Što pak znači da je u upravo minulom prvom krugu izbora Milan Bandić dobio 40.818 glasova manje odnosno 28,61 posto glasova birača manje u usporedbi s brojem glasova koje je dobio u prvom krugu izbora 2013.g., što zorno pokazuje i dokazuje društvenu, kulturalnu, moralnu i političku činjenicu (činjenica je istina, fakat; a ne postistina ili alternativna istina!) da je Milan Bandić i statistički značajno izgubio potporu birača (po njegovoj prethodno citiranoj rečenici moglo bi se zaključiti i to da su to oni koji su - bedaki), te da se primakao donjoj granici kritične mase birača koja je neophodna da bi jedan kandidat u istinski demokratskom izbornom procesu kojem je temeljna značajka i postulat da su svi kandidati uistinu ravnopravni u izbornom nadmetanju a ne interesnim „kuhinjama" režiranom izbornom procesu na samom rubu demokratskog incidenta i posttotalitarne farse, mogao biti relevantan izborni kandidat!                 

Kako je to Bandić vidio sebe kao „relativnog pobjednika"?

A kako je to Milan Bandić kod svog tog i takvog izbornog rezultata iz 2013.g., mogao sebe vidjeti kao „relativnog pobjednika" izbora 2017. godine? Vjerojatno pristupom i na način kako bi to učinila većina političara nedostatne demokratske političke kulture i da su u njegovom postizbornom „stanju".

Kao i ti političari pragmatično i cinično, za razliku od tzv. „običnih" ljudi koji bi tome pristupili racionalno i moralno te zahvaljujući tome izborne rezultate vjerodostojno a ne manipulativno i interpretirali. Kao političaru mu je bitno prikriti od javnosti i potencijalnih birača međusobnom komparacijom broja dobivenih glasova na dvama izborima dokazanu činjenicu da mu je politička potpora birača u drastičnom padu, što kod glasača iz prvog kruga može stvoriti nesigurnost i sumnju u uspjeh te ih demotivirati da istovjetno glasuju i u drugome krugu, ili da uopće izađu na izbore.

Kod pak onih birača koji u prvome krugu nisu izašli na izbore, valjani izborni podatci o drastičnom padu političke potpore birača Milanu Bandiću mogu utjecati na formiranje stajališta da u konkretnim uvjetima gotovo granične potpore među biračima nema smisla izaći na izbore, jer se svojim glasom ne može bitno pozitivno utjecati da se postigne željeni izborni rezultat.

Zbog toga je potrebno na sve načine i svim sredstvima manipulirati javnošću i sakriti istinu o enormnom gubitku od čak 40.818 ili 28,61 posto glasova u odnosu na izbore 2013.g., te strmoglavom padu političke potpore među biračima. Jer to doista može utjecati da dio birača ne ponovi svoje glasovanje iz prvoga izbornog kruga, a na one koji nisu izašli na izbore da to ponove i u drugom krugu.

No, osnovano se može pretpostaviti da će veliki broj glasova koje će hipotetički Milan Bandić dobiti u drugome krugu 2. lipnja 2017.g. biti glasovi onih birača koji će primarno glasovati „protiv" kandidatkinje Anke Mrak-Taritaš, a tek sekundarno i kao posljedica toga ti će glasovi biti „za" Milana Bandića! No dok oko vjerojatne pobjede Milana Bandića u drugome krugu izbora ipak mora postojati određena dvojba i nesigurnost, ne može biti te i nema dvojbe i nesigurnosti u prognozi da će ako je bude, to nedvojbeno biti - Pirova pobjeda!

Naime, čak i da ponovi a to je gotovo nemoguće rezultat iz drugoga kruga izbora 2013.g. kada je dobio 170.216 glasova birača, bit će to sada kao što je bio i tada tek mali postotak od oko samo oko 25 posto biračkoga tijela. A to je toliko mali i bijedan legitimitet odnosno politička potpora birača, da bi u demokratski uljuđenoj zemlji i istim takvim političarima izazvao moralnu paniku i bio tumačen i prihvaćen samo i jedino u negativnom značenju: nemam političku potporu 75 posto biračkoga tijela, a ne u pozitivnom značenju tj. imam potporu 25 posto biračkoga tijela!

Imati političku potporu odnosno legitimitet sam 25 posto biračkoga tijela, može značiti i znači samo da se nema demokraciji primjeren politički legitimitet niti odgovarajući društveni autoritet i ugled. Taj i takav legitimitet nikako nije dostatan a da bi se političar s demokratskim i moralnim integritetom te sustavom vrijednosti, mogao osjećati te još manje i vjerovati da je u kritičnoj masi birača odnosno građana prihvaćen, te da u demokratskom političkom poretku ima i minimalno primjerenu političku potporu građana odnosno demokratski legitimitet!