Varilux banner
« Hrvatska
objavljeno prije 10 godina i 6 mjeseci
Intervju

Autocenzura je protuprirodni blud!

Drago Hedl za Metro Express otvoreno progovara o teškim okolnostima za hrabro novinarstvo

Hedl: ‘Zašto Hrvatska, u znak prosvjeda zbog pokušaja ubojstva kolege Dušana Miljuša, jedan dan ne bi ostala bez novina i informativnih emisija na radiju i televiziji, jer sutra bi netko mogao proći još gore?’
Hedl: ‘Zašto Hrvatska, u znak prosvjeda zbog pokušaja ubojstva kolege Dušana Miljuša, jedan dan ne bi ostala bez novina i informativnih emisija na radiju i televiziji, jer sutra bi netko mogao proći još gore?’ (Biljana Gaurina/CROPIX)
Više o

Drago Hedl

,

SEEMO

,

CEI

,

Alberto Ibarguen

,

Zaklada Knight

,

istraživačko novinarstvo

,

Feral Tribune

Drago Hedl, naš ugledni novinar, urednik Feral Tribunea, dugogodišnji protagonist onog novinarstva kojeg je najjednostavnije zvati hrabrim novinarstvom, dobitnik je nagrade za istraživačko novinarstvo koju dodjeljuju Međunarodni forum Srednjoeuropske inicijative (CEI) i Medijske organizacije za jugoistočnu Europu (SEEMO). Drago je nagradu osvojio među 23 nominirana kandidata. U svojoj dosadašnjoj karijeri Hedl je često nagrađivan za kvalitetu svog istraživačkog novinarstva, ustrajnost i, zapravo, novinarsku hrabrost.

• U obrazloženju nagrade žiri je akcentirao vašu osobnu hrabrost, što je još rečeno u obrazloženju nagrade?

- Žiri je spomenuo dvije zanimljive činjenice - prvo: da pisanje o ratnim zločinima ne čini novinara popularnim, što je apsolutno točno. I drugo: da vas zbog takvog pisanja često smatraju izdajnikom, te da s tom hipotekom, takvim teretom, morate živjeti u svojoj sredini. Uzevši u obzir važnost tema o kojima sam pisao, oni su u obzir uzeli i ono što se u novinarskom tekstu ne vidi, a to su posljedice koje trpite zbog onoga o čemu pišete.

‘Mediji i politika nemaju iste interese i to je vječna borba u kojoj uvijek netko nekom nešto otme.’

• Vi se gotovo cijeli život bavite hrabrim novinarstvom, koja je pozicija tog novinarstva u nas?

- Ne osobita. Može se bolje i lakše živjeti na temama koje su ugodne. Odete na primjer na istok ili zapad, napravite reportaže koje govore o lijepim stvarima, igrate se Michaela Palina, svi vam se smješkaju, svi vas vole u društvu… Pisati o ratnim zločinima druga je priča. No, svatko ima pravo na svoj izbor i kad bih se ja sada žalio što sam ponekad imao problema zbog onoga što radim, bilo bi kao da se mornar žali na nemirno more. Sam sam birao teme, pa je red da se nosim s onim što kopanje po takvim temama obično donosi.

• Kad vam je prije dvije godine predsjednik Zaklade Knight Alberto Ibarguen uručivao nagradu naglasio je kako ste bili izloženi prijetnjama smrću, premlaćivanju, vladinim parnicama, verbalnom zlostavljanju i optužbama da ste izdajnik zbog izvještavanja o ratnim zločinima, ali da vas sve to skupa nije odvratilo od pisanja o osjetljivim temama. Ibarguen je zapravo dobro opisao mučnu zbilju novinskog investigatora u nas?

- Strane kolege prilično su dobro upućeni u ovo što se događa u nas. Ibarguen je dobro oslikao naše prilike, mada se ono što je rekao nikako ne odnosi samo na moj slučaj. I druge su kolege u Hrvatskoj prolazile što i ja, neki su na žalost prošli i gore. Oni koji mi prijete moraju znati da me neće moći odvratiti od tema kojima sam se bavio posljednjih godina. Mogu me naravno fizički zaustaviti, ali da ću se uplašiti i zbog toga stati, to sigurno neću.

• Koji su najveći hrvatski ‘centri zla’ za istraživačko novinarstvo?

- To je na žalost onaj ‘sukob interesa’ koji postoji u većine nakladnika: ne zamjerati se velikim oglašivačima. Ne možete očekivati da novina koja godišnje ubere nekoliko desetka ili stotina milijuna kuna od oglasa neke velike kompanije, kritički piše o njenim mutnim poslovima. Na desnoj strani oglas te tvrtke, a na lijevoj istraživački tekst o prljavom rublju njenog menadžmenta. To naprosto ne ide. Nakladnici više vole taj oglas na desnoj strani, nego ne znam kako dobar, dokazima potkrijepljen istraživački tekst na lijevoj strani. To je logika koja uređuje mnoge novine.

• Piše li se kod nas dovoljno o poslovanju velikih kompanija, koje su ujedno i veliki medijski oglašivači?

- Pokušajte se sjetiti nekog istraživačkog teksta o poslovanju neke telekomunikacijske kuće, kakvog moćnog robnog lanca, naftne kompanije ili bankarske institucije čije oglase svakodnevno vidimo u novinama. Nije daleko od istine da mnogima od njih takva ili tolika reklama uopće nije potrebna, ali da svjesno troše velike pare na oglase da bi mogli mirno spavati. Novca im ne manjka i zašto bi škrtarili na oglasima, kada znaju da će novca biti još više ako ih mediji ne ometaju u njihovom zgrtanju.

• Kakva je praksa u vezi s tim u demokratskim europskim zemljama?

- Koliko znam slična kao i u nas. Novinari su na tragu velikih priča, ali kada ih istraže i žele objaviti ne ide baš lako. Hrvatska je mala sredina, nema mnogo mogućnosti da nešto što ne žele objaviti jedne novine, druge jedva dočekaju. U zemljama s većom konkurencijom, lakše je objaviti istraživački tekst, jer postoje brojni nakladnici od kojih će bar jedan biti zainteresiran za neku vruću priču o čudesnim zgodama i nezgodama iz života velikih korporacija.

• Kakvim ocjenjujete stupanj novinarskih sloboda u Hrvatskoj danas?

- Slobode je uvijek onoliko koliko je sami izborite. Nijedna država na svijetu, kolikogod demokratska bila, neće prisiljavati novinare da pišu potpuno slobodno, lišeni bilo kakvog straha od mogućih posljedica. Saka bi vlast, na ovaj ili onaj način, kontrolira medije i to je u njenoj prirodi. Mediji i politika nemaju iste interese i to je vječna borba u kojoj uvijek netko nekom nešto otme. Čas su u prednosti jednini, čas drugi. Medijske slobode u Hrvatskoj danas su puno veće nego samo deset godina ranije. Ne zbog toga što je Sanader danas, za razliku od Tuđmana jučer, dao novinarima više slobode. Sami smo se za to izborili i to je trajna borba, to je stalno povuci-potegni.

• Je li na visokoj ili niskoj razini novinarska i urednička autocenzura u Hrvatkoj, koja se naravno razlikuje od redakcije do redakcije i od poslodavca do poslodavca, jer nemaju svi iste ‘svete krave’?

- Autocenzura je svojevrsni protuprirodni blud. Novinar sam određuje granice do kojih misli da može ići, umjesto da napiše sve ono što sazna, provjeri i istraži. Od straha da mu tekst neće biti objavljen ili da bi zbog teksta mogao imati problema, sam kreše najprovokativnije stvari. Mogu to razumjeti, ali ne i opravdati. Imao sam sreću da urednici s kojima sam radio nikada nisu cenzurirali nešto što bih napisao. Ne znam kako će biti sutra, ali u jedno sam siguran: nikada sam ne bih cenzurirao svoj tekst, a urednik bi mi to mogao učiniti samo jednom.

• Ne podcjenjujući sve druge vrste novinarstva mora se reći da je hrabro novinarstvo ‘najneprofitabilnije’ novinarstvo, osim pohvala i nagrada struke, tapšanja po ramenima (zaboli rame!) u ovom našem društvu u slizanosti politike, krupnog kapitala i kriminala - na takve rijetke novinare gotovo se gleda kao na redikule?

- Naravno. Često su me znale upitati neke dobronamjerne kolege što se ne okanim tih mračnih ratnih priča, pored toliko lijepih tema svuda oko nas. Gledaju vas kao čudaka, kao sadomazohista, kao nekog tko je sam kriv za neprijatnosti koje mu se događaju. Rekao sam već - to je stvar osobnog izbora: možemo na zapad, a bogme i na sjever.

• Što vam daje energiju za takvu ustrajnost u hrabrom novinarstvu?

- Možda nećete vjerovati, ali od deset reakcija na ono što pišem i objavljujem, sedam-osam je pozitivnih. Zaustave me, meni nepoznati ljudi’ čestitaju ili tek poluglasno šapnu da su na mojoj strani i da radim prave stvari. Ima naravno i onih koji vas prostrijele pogledom u prolazu ili promrmljaju nešto dovoljno glasno i dovoljno odvratno da vam pokvare taj dan. No puno je više onih koji me podržavaju. To daje energiju.

• Kada sam vam prvi put u životu stisnuo ruku bilo je to u Slobodnoj Dalmaciji čini mi se u povodu nagrade koju vam je dodijelila SD. Bilo je to u ono najslavnije doba SD pod vodstvom Joška Kulušića kada je ta novinska kuća imala domaću neovisnost i međunarodni ugled, kako se točno zvala ta nagrada i koliko vas je ona dalje usmjerila u karijeri?

- Ustvari, nagradu nisam dobio ja, već Hrvatski Radio Vukovar, a ja sam samo tim povodom bio u Splitu i na svečanosti u Slobodnoj Dalmaciji govorio o onome što su radili Siniša Glavašević, Josip Esterajher, Alenka Mirković i drugi tamošnji novinari u užasnim uvjetima u kojima je bio grad u opsadi. Šjor Kulušić me je zamolio, dao kao reporter iz Osijeka, koji je s tim ljudima surađivao, govorim prigodom dodjele nagrade Radio Vukovaru za medij godine.

• Kasnije ste dobili nagradu HHO-a ‘Joško Kulušić’ za promicanje ljudskih prava u medijima. Kako ste se osjećali tada?

- Bila mi je čast primiti nagradu koja nosi ime šjor Joška. Bio je odličan urednik i drag čovjek. Primio me u Slobodnu, kad je Glavaš onim poznatim upadom preuzeo Glas Slavonije u kojem sam do tada bio glavni urednik. Bio sam ratni reporter Slobodne Dalmacije, dnevno sam izvještavao sa slavonskih ratišta i mnogo puta nosio glavu u torbi. Objavio sam na stotine tekstova o stradanjima mojih sugrađana, patnjama Vukovara, Slavonskog Broda, Županje, Voćina, Nove Gradiške… Ali, to se ne broji…

• S jedne strane imate domaću i međunarodnu javnost i institucije koje nagrađuju vaš rad, a s druge su strane protagonisti vaših investigacija koji vam rade o glavi, kakav je to osjećaj?

- Nije naravno ugodno kada s nelagodom sjedate u auto i okrećete ključ, misleći kako ćete možda odletjeti u zrak. Ili kad  po mraku ulazite u hodnik zgrade u kojoj živite i mislite hoće li vam kakav pajser sijevnuti iznad glave. No, s tim sam se naučio nositi. Više mi smeta nešto drugo: kad sam dobio onu američku nagradu, čestitao mi je predsjednik Mesić, ali ne i osječki gradonačelnik Đapić. Kad sam prije nekoliko dana primio nagradu CEI-a, čestitku mi je poslala Doris Pack, ali se osječki gradonačelnik Matković toga nije sjetio.

• Zašto ste ove godine odbili nominaciju za nagradu HND-a Novinar godine?

- Razlog je jednostavan. Za spomenutu nagradu bio sam nominiran 2006. za seriju tekstova o ratnim zločinima u Osijeku. Godinu dana ranije ti su tekstovi izazvali prave potrese na hrvatskoj političkoj sceni, a nakon njih uslijedila je dvogodišnja istraga i podizanje optužnice, pa suđenje koje je još u toku. Možda sam neskroman, ali mislim da su ti tekstovi zbog svoje važnosti, ali i zbog onoga što sam prošao istražujući tu krvavu priču, bili vrijedni nagrade Novinar godine. No, kolege su odlučile drugačije. Jednom je bilo dosta. 

• Zbog svog hrabrog novinarstva novinara Jutarnjeg lista Dušana Miljuša pokušali su ubiti bejzbol palicama. Je li ovo prilika, kako je to rekao Mladen Pleše, glavni urednik JL-a, da ovaj slučaj postane prekretnica u obračunu policije protiv mafije i kriminalaca kada se nasilno obrušavaju na novinare - ili će policija i naše društvo dignuti ruke i izgubiti bitku, te zabiti nož u leđa svakoj daljnjoj hrabrosti u novinarstvu?

- Ono što se dogodilo kolegi Miljušu strašno je, užasavajuće i upozoravajuće. Znam Duška godinama, znak kakav je profesionalac i znam koliko je hrabrosti pokazao pišući o organiziranom kriminalu i mafiji. Na strašan je način platio cijenu svoje ljudske i profesionalne hrabrosti. Ovo je užasan događaj i ako sada profesija ne bude znala pravilno reagirati, sutra će, bojim se, netko proći još gore. A mogućnosti imamo: zašto Hrvatska, u znak prosvjeda, jedan dan ne bi ostala bez novina i informativnih emisija na radiju i televiziji. Tada bi možda netko shvatio da novinari rade važan posao i da im treba omogućiti da ga obavljaju u normalnim uvjetima. 

Piše: Razgovarao: Zvonimir Krstulović
06.06.2008. 02:07:30
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh