Zašto Zagrepčani ne leže na travi?

Zagrepčani se još uvijek boje vlastite prirode, što je prilično nevjerojatno uzevši u obzir da je hrvatska metropola jedan od najzelenijih gradova u Europi. Za razliku od Berlina, Pariza ili Amsterdama, gdje za lijepog vremena jedva možete naći par slobodnih zelenih kvadrata u parku, u Zagrebu će ljudi radije sjesti na klupu ili, još bolje, barski stolac na kojem će odraditi još jednu konvencionalnu kavu.

Dovoljno je prošetati Zrinjevcem ili oko Tomislavovog trga. Sve su klupe zauzete, a na širokoj travnatoj površini sjedi ili leži tek pokoji čovjek. Situacija je još drastičnija na travi uz HNK. Cvjetni aranžmani i štreberski podšišana trava odbijaju ljude uopće pomisliti na to da bi se tu mogli izvaliti. Gradski parkovi svedeni su na fotošopirane slike oko kojih se obilazi ili ih se promatra iz tramvaja.

„Problem s parkovima u gradu je što su uređeni kao vrtovi, pa se ljudi ne usude sjesti", priča mi studentica Tea koja je u Berlinu shvatila kako zelene gradske površine mogu biti iskorištene u manje apstraktne svrhe, recimo, za opuštanje i gušt. Grupa maturantica koja je izvadila svoje sendviče na travi Zrinjevca kaže mi da su ljudi u Zagrebu previše opterećeni sobom i kako se boje da će ih netko vidjeti. „Većini je neugodno ležati na travi dok pored njih netko stalno prolazi", veli jedna. Par na klupi pored parka kaže kako im nije palo na pamet sjesti se na travu jer - mogli bi se zaprljati.

Boje se da se ne uprljaju

Razloga za sramežljivost Zagrepčana moglo bi biti koliko i vlati trave, ali u podtekstu stoji jedno jedino - konvencionalnost i konformizam malog grada.

Nismo baš toliko opušteni koliko se volimo predstavljati drugima, niti smo zaigrani do te mjere da nam je svejedno što drugi misle. Andrej, mladi novinar HRT-a i potrošač urbano-prirodnih radosti, reći će kako previše ljudi izdvaja previše novaca za izgled pa mogućnost da uprljaju svoju odjeću predstavlja nepremostivi problem.

Drugo, u igri je strah od psećeg izmeta premda se po Zrinjevcu ili Tomislavcu psi ne smiju kretati nevezani. Zabrane u Hrvatskoj još uvijek nisu nikakva garancija da ih se i poštuje.

Na istoj liniji stvar mi je objasnila grupa studentica iz Mostara, a koje su se nakon kratkog fotosessionana travi Tomislavovog trga ipak premjestile na klupu. Kažu, trava je još malo mokra, inače bi ostale ležati. Nastavljaju u istom tonu: „Ljudi iz Zagreba su nekako uštogljeni i nepristupačni. Ništa čudno da se skanjuju leći na travu i biti spontani."

Istina, Zagrepčani su otkrili svoje parkove zahvaljujući recentnoj navali turista kojima je najprirodnija stvar vidjeti travu i zavaliti se na nju. Nema to veze s odjećom, izgledom, statusom. U Berlinu „čilaš" bez obzira jesi li u kratkim hlačama ili poslovnom odijelu. Koliko smo opterećeni konvencijama kada i kako se smijemo opustiti govori i komentar jedne od cura sa Zrinjevca: „A zašto ti hodaš po centru grada u japankama?"

Neposredni dodir s preostalom prirodom

Do prije desetak godina sjedenje ili ležanje po gradskim parkovima bilo je zabranjeno.

Dolazila bi policija i tjerala ljude, kao da je zelenilo svrha samom sebi. Danas se manjina ohrabrila, no još uvijek brutalno zaostajemo za navikama europskih urbanih uzora. Posljednja psihološka barijera će definitivno biti park ispred HNK koji polako osvajaju studenti Muzičke akademije.

Skidamo im kapu, jer nije lako bez opterećenja zauzeti javnu površinu na kojoj konstantno netko nešto sadi i obrađuje s ciljem da izgleda kao princezin vrt iz bajke. Kao da nije dovoljno privatiziranih prostora, zaključanih ulaza, reguliranog javnog ponašanja i generalno, popisa stvari koje su izgnane iz domene javnosti.

Ako je budućnost Zagreba postati sređeni austrijski gradić u kojem će vrhunac javnog užitka biti stajanje u ravnom redu za božićnu kobasicu, onda smo negdje krivo skrenuli. Možemo slobodno oko svojih središnjih tratina postaviti lance kao što je to famozno učinjeno u Makarskoj da ne bi nepozvani par nogu slučajno zagazio u oveću tratinu koja opasava Tuđmanov kip.

Ljudi koji su uspjeli prevaliti ponor između ruba asfalta i trave garancija su da će kroz desetak godina zagrebački parkovi biti ono što je i poanta gradskog parka - neposredni dodir s preostalom prirodom i zdrava nebriga za tuđe mišljenje, a koju idealno proizvode mjesta na pola puta između sela i grada.